Genna Sosonko: David Sedmi (10.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Bronštajna dobro pamti i Mihail Bejlin po omladinskom meču Kijev — Moskva, održanom prije rata:
„Bio je Devik vrlo simpatičan dječak sa crnom kovrdžavom kosom. Tokom partije stalno je uvijao jedan pramen kose, pa smo se šalili: uvijao, uvijao, i na kraju sve kose izuvijao. Do svoje dvadeset pete godine, od bujne Devikove kose ostala su samo sjećanja. Svi su vidjeli: nevjerovatno talentovan, ali se već tada znalo: hoćeš li da pobijediš Bronštajna — mijenjaj dame i idi u završnicu…“

Na meču pionira Lenjingrada i Kijeva 1940. godine, Mark Tajmanov je igrao na prvoj tabli. I on se sjeća mladića sa crnom kovrdžavom kosom i prodornim, ispitivačkim pogledom. Bronštajn je partiju brzo dobio, a zatim je počeo da iznosi duge varijante u analizi.

Na stolu pored njega ležale su sveske — na jednoj je pisalo: Nimcovičeva odbrana 4.Dc2, na drugoj: Nimcovičeva odbrana 4.e3. Očigledno, to su bili analitički prikazi tada modernog otvaranja.

Ali kada je Tajmanov zamolio da zaviri u bilješke, uslijedilo je razočaranje: stranice svezaka bile su netaknute, potpuno prazne. Protivnik mu je odmah objasnio: „Sveske mi služe samo da me podsjete na otvaranje, a sve ostalo znam napamet.“ Tipičan odgovor; tada je Bronštajn imao šesnaest godina.

U velikoj bučnoj družini, Devik je uvijek više volio razgovor udvoje. Tu je naviku David Jonovič zadržao do kraja života. Korčnoj objašnjava tu sklonost dijalogu Bronštajnovom slabijom dikcijom.

Čini mi se da je u razgovoru jedan na jedan jednostavno uspijevao bolje da zadobije pažnju sagovornika i preciznije plasira svoje originalne ideje. Za njega je komunikacija bila svojevrsni poligon na kojem je ispitivao bujicu misli koje su ga obuzimale.

Godine 1940. postao je majstor — najmlađi majstor u zemlji. U to vrijeme, tu počasnu titulu potvrdio mu je Smislov. Vasilij Vasiljevič se prisjeća:
„Bio sam predsjednik kvalifikacione komisije, i stigle su mi partije Boleslavskog i Bronštajna: obojica su ispunili norme za majstora. Boleslavski je već imao reputaciju iskusnog šahiste, dok je ime školarca iz Kijeva bilo manje poznato. Pogledao sam partije i rekao: ‘Zaslužuje titulu majstora — David Bronštajn!’“

Nije suvišno napomenuti da je predsjednik kvalifikacione komisije tada imao svega devetnaest godina.

Trener novih majstora bio je Aleksandar Markovič Konstantinopoljski. Razlika u godinama između trenera i njegovih učenika nije bila velika, pa je Konstantinopoljski često učestvovao u omiljenoj igri Ize i Devika: jedan postavi neku poziciju na tabli, a druga dvojica treba da pogode — u čijoj partiji se ta pozicija pojavila. Gotovo uvijek bi pogodili: malo je bilo toga u šahu što im nije bilo poznato. Znali su ne samo partije, već i rezultate turnira, biografije velikih i manje velikih šahista, njihove karaktere, sklonosti.

Četrdeset godina kasnije, David Jonovič je pričao mladim moskovskim majstorima o učesnicima Londonskog turnira 1883. godine. Nije im samo davao šahovske karakteristike, već je povezivao otvaranja sa gastronomskim ukusima maestara, ne zaboravljajući da pomene njihove navike i dnevne rutine.

U proljeće 1941. godine, Devik je, pošto je završio školu, predao dokumenta na fiziko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta. Počeo je rat. Nisu ga primili u vojsku zbog vida, i tokom ljeta 1941. Devik je pješice napustio Kijev, ka kojem se front brzo približavao. Poslije mnogih lutanja, 1942. godine stigao je u Tbilisi. Nije imao stalni posao, nije dobijao obrok-kartice. Živio je od seansi simultanki u bolnicama.

„Ponekad se moj dnevni obrok sastojao od hljeba i šake-dvije smokava“, prisjećao se Bronštajn. Ipak, lokalni šahisti trudili su se da mu pomognu koliko su mogli. U jednom periodu Devik je čak bio zadužen za biblioteku (na gruzijskom jeziku!).

U jesen 1943. poslali su ga u Staljingrad: počeli su radovi na obnovi fabrike „Crveni Oktobar“. Devik je izgledao kao avet, bio je izmučen, jednom je izgubio obrok-kartice — a u tim godinama to je značilo stalnu, hroničnu neuhranjenost.

(Nastaviće se)