Moskva, 2014.
***********
U posljednjim godinama života Jona Bronštajn je ponekad brbljao nepovezano, pričao ko zna šta i neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj bolnici Kaščenko.
Ne mislim da se radilo o nekoj vrsti represije: u sovjetskim „psihuškama“ jesu sjedili ljudi s dijagnozom „manija traganja za istinom“, ali to je bilo kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina. Početkom pedesetih o takvoj vrsti kazne još se nije ni čulo — prema onima koji su voljeli „pričati“, primjenjivane su mnogo radikalnije mjere.
Tokom cijelog života Jona Borisovič Bronštajn bio je tragač za istinom i čovjek otpora — osobine koje se lako mogu prepoznati i kod njegovog jedinog sina.
Samo što je za oca, koji je živio u surovijem vremenu, država „odredila“ sedam godina logora, dok je prema slavnom velemajstoru bila blaža — koristila je administrativne mjere i ukore.
David Jonovič Bronštajn rođen je u Beloj Cerkvi u Ukrajini, 19. februara 1924. godine, ali se Devikova prva sjećanja odnose na Berdjansk.
„U Berdjansku sam naučio da čitam, imao sam tada tri godine. Tamo je bio neki milicionar, sjedio na klupi i čitao novine. Ja sam mu dosađivao: ‘Čiko, šta to radiš?’
Njegovo je to na kraju smorilo, pa je počeo da me uči. Tako sam uz novine Pravda naučio da čitam.
Kao dijete sam govorio jidiš i čak sam upisao jevrejsku školu.
U trećem razredu su me zamolili da pročitam tekst na jidišu. Pročitao sam. Zatim isti tekst na ruskom — i to sam pročitao jednako dobro.
Onda su me zamolili da ga prepričam svojim riječima na ruskom. I to sam uradio vrlo dobro.
Tada su me prebacili u rusku školu“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.
Kao malo dijete pokušavao je da rastavi telefonski aparat — odatle je dopirao očev glas. Ista sudbina zadesila je i drvenog konjića-ljuljašku: bilo mu je zanimljivo — kako on može da „živi“ bez hrane?
To osjećanje — da vidi kako je sve to napravljeno, radoznalost prema životu, sačuvao je gotovo do samog kraja.
Iz Berdjanska su se roditelji preselili u Kijev, gdje su u Devikov život ušle — šahovske figure.
Robert Fišer se, prisjećajući se djetinjstva, izrazio riječima:
„Sa jedanaest godina odjednom sam počeo da igram stvarno dobro.”
Kod Devika Bronštajna takvo vrijeme je nastupilo kad je napunio dvanaest.
Isprobao je sve školske sekcije — uključujući radio-tehničku i avio-modelarsku — dok 1936. nije došao u sekciju dame u Kijevskom domu pionira. Njegov drug se već tada bavio šahom u istom domu, ali dječaci su htjeli da isprobaju sve, pa su napravili „rokadu“.
Rezultat: Iser Kuperman je postao sedmostruki svjetski prvak u igri dame, a David Bronštajn, iako je samo „probao“ kraljevsku krunu, čitavu poslijeratnu deceniju oduševljavao je svijet šaha svojim blistavim partijama.
Drugi Bronštajnov drug iz tih godina, Abram Hasin, sjeća se da David nije imao impozantnu građu, i da mu je njegov nerazdvojni prijatelj Hanaan Mučnik, zavrćući rukave majice, znao reći:
„Hajde, ti, šmokljane, pipni mi mišiće. Gdje ćeš ti…“
Devik je već znao da igra šah: imao je šest godina kad mu je djed pokazao kako se figure kreću po tabli.
Trener Kijevskog doma pionira Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da je mali Devik tada igrao isključivo na zamke i trikove. Nije imao pojma o pozicionoj igri, o planiranju, strategiji.
Trener je u početku htio odmah da ga preusmjeri i „nauči kako treba“, ali se predomislio:
„Ne treba ga sputavati — neka se razvija svojim putem.“
Čuveni odeski pedagog Petar Solomonovič Stoljarski govorio je malom Oistrahu:
„Davide, moraš da igraš ukusno. Kao kad se pravi čorba.“
Davidu Bronštajnu to nije trebalo govoriti. S prirodnim talentom, radnim navikama, nevjerovatnom ambicijom i voljom — on je bio šahista, i prije nego što je odigrao ijednu partiju.
(Nastaviće se)