Aljehin (82.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Pad i novi uspon

Svjetska slava, opšte poštovanje i u isto vreme neprekidno rastuće nezadovoljstvo sopstvenim životom, depresija… Ova suprotstavljena osjećanja na čudan način su se spajala u jednom čovjeku — Aleksandru Aleksandroviču Aljehinu, tokom 1930-ih godina.

Ne, ljubav prema šahu mu, naravno, nije ugasla — on je i dalje bio smisao njegovog života, njemu je, u suštini, posvećivao sve svoje vreme. Mada, naravno, postojali su periodi prezasićenja, umora.

Neprekidno primajući informacije o širokom razvoju šaha u Sovjetskom Savezu, Aljehin je žalio što je lišen mogućnosti da živi i igra u Rusiji, u rodnoj Moskvi. Njegova raspoloženja dobro je prenio pisac Lev Ljubimov, koji je dobro poznavao svjetskog šampiona, u svojim sećanjima „U  tuđini“:

„Aljehin je ostavljao utisak snažnog, čovjeka jake volje. Znao je da govori pametno, s težinom, ali se u njegovom govoru uvijek provlačilo nevoljno nerviranje. Da, nesumnjivo je da ga je nešto u njegovoj sudbini stalno iritiralo. Istinski bi se nadahnuo kada bi govorio o šahu, pri čemu bi, ako je sagovornik bio stranac, uvijek naglašavao da je najviša šahovska kultura u Sovjetskom Savezu…

Aljehin je, naravno, bio čovjek velikih strasti, ali tuđina, svijest da nije u svojoj zemlji, da bi ga samo u onom „rodnom domu“, za kojim je čeznuo Bunin, mogli istinski priznati, i u isto vrijeme izvjesna malodušnost, koja mu je smetala da odlučno prizna pogrešnost svog razdvajanja od otadžbine — sve je to slomilo njega, lišilo ga unutrašnjeg oslonca… Dosta često sam se sretao s Aljehinom, dolazio kod njega, igrao s njim i ponekad pobjeđivao… u bridžu. Značajno je to da je Aljehin želio (dodouše, uzalud) da i u bridžu dostigne najviši nivo.“

Ustvari je Aljehin vladao u Parizu jedino u bijelom, biljkama obraslom paviljonu, gdje se u vrtu „Palé-Royal“-a nalazio šahovski klub. To je bio glavni šahovski centar francuske prestonice, tamo se neprestano čuo ruski jezik, a ton su, pored Aljehina, davali i O. Bernštajn, S. Tartakover, E. Znosko-Borovski i još neki drugi emigranti.

Pri susretima sa velemajstorima Salom Florom i Andréom Lilienthalom, koji su bili u Sovjetskom Savezu, Aljehin ih je dugo ispitivao o svojoj rodnoj zemlji. „I čak sam ja — koji nisam psiholog — shvatio i pročitao u Aljehinovim očima da on veoma čezne za Moskvom“, pisao je Flor. Potvrdio je to i Lilienthal: „Jednom smo sjedili s Florom u kafeu, tamo je došao Aljehin. Razgovarajući s nama, rekao je da sanja o povratku u Otadžbinu. Više puta je započinjao tu temu, to je bila njegova najveća želja…“

Nostalgija je sve više obuzimala Aljehina. „…Godine 1933. prvi put sam vidio tugu u Aljehinovim očima — sjećao se Flor. — Na peronu praške železničke stanice ispraćao me je za Moskvu na meč s Botvinnikom. On sam je ostajao u Pragu, gdje je došao na turneju. Samo je moje životno neiskustvo i mladost bila razlog što nisam razumio koliko su za Aljehina ti oproštaji na praškom peronu bili tužni i tragični.“

Tada je Aljehin zamolio Flora da u Moskvi, kod rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije, razjasni pitanje o mogućnosti njegovog povratka u Otadžbinu. Odgovor nije uslijedio, već je bio odlagan za kasnije…

(Nastaviće se)