
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Na 37. šahovskoj olimpijadi, koja je završila u Torinu (Italija) u maju 2006. godine, upoznao sam Ariela — mladog Skandinavca, fotografa po profesiji. Svake večeri predavali smo svoje materijale — on fotografije koje je napravio raznim evropskim izdavačima, ja tekstove za dnevni list La Nación, koji izlazi u Buenos Airesu. Razmjenjivali smo razne priče, postepeno naše prijateljstvo je jačalo, a međusobno povjerenje raslo.
Jednog dana zamolio sam svog novog prijatelja, koji je više puta spominjao da posjeduje bogat šahovski arhiv, da mi pokaže fotografije Fišera. Moje iznenađenje bilo je ogromno kada sam ih vidio, a posebno su me impresionirale fotografije iz poslednjih godina.
— Rečeno mi je da je Fišer veoma zatvoren nakon Japana — govorio mi je mješavinom španskog i engleskog (spanglish) — da se boji odlazaka u bolnicu, jer ne vjeruje ni tradicionalnoj medicini, ni doktorima; smatra da su mu u japanskom zatvoru davane posebne injekcije u ruku. Prijatelji ga nagovaraju da obavi preglede, ali on vjeruje samo svojoj novoj saputnici — supruzi Miyoko Watai. Ona ga liječi po nekoj Reiki metodi.
— Da li je teško sa njim se sresti na Islandu? — upitao sam, ne očekujući mnogo.
— Nimalo. Pogledaj… da otvorim moj Outlook… vidi, evo… ovo je. Zabilježi: Klappastigur 7, Reykjavik, to je njegova kućna adresa, dva bloka od komercijalnog centra.
Nije baš jednostavno iz Argentine organizovati put do Islanda. A zadatak je još teži ako je motiv susret s Bobijem Fišerom, koji u posljednjih 30 godina nije mogao podnijeti prisustvo predstavnika štampe. Kada sam saznao da 9. marta 2007., na svoj 64. rođendan, nije odgovorio na zahtjev za intervju mog prijatelja i kolege Leoncha Garcíe, novinara iz lista El País, shvatio sam da su moje šanse gotovo nikakve.
Da bi došao do Fišera, trebalo je zaobići njegov krug zaštite, koji su činili: Gardar Sverrisson, Helgi Olafsson, Magnus Skulason, Sæmundur Palsson, Einar Einarsson i Fridrik Olafsson — ljudi koji su izvukli Fišera iz zatvora i omogućili mu islandski pasoš.
Situacija se dodatno zakomplikovala kada mi je u septembru 2007. rečeno da je bubrežna insuficijencija, dijagnostikovana u bolnici Landspitalis (Reykjavik), prerasla u osteosarkom sa metastazama u jetru, debelo crijevo, prostatu i bubrege.
Fišeru je ostalo još pet mjeseci života.
III RAJH I MAT: DAN KADA SU UBILI BOBIJA FIŠERA
Postoje priče koje postaju legende; možda je ovo jedna od takvih, iako tužna slika ličnosti sa nesrećnim djetinjstvom, burnom mladošću i usamljenom starošću budi u ljudima osjećanja obojena tugom.
Nekoliko sedmica prije 9. marta 1943. godine…
Već su prošle četiri godine od invazije Nijemaca na Poljsku 1. septembra 1939. godine, kada je planeta iskusila najveći užas, strah i tugu u svojoj istoriji: početak Drugog svjetskog rata.
U krvavim bitkama rata između savezničkih snaga (SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i kasnije SAD) i armija Osovine (Njemačka, Italija i Japan), do kraja 1945. godine poginulo je 27 miliona vojnika i 25 miliona civila.
Deset godina ranije, 1933. godine, na vlast u Njemačkoj je došao Hitler. Osnovao je III Rajh i, oslanjajući se na nacionalističke osjećaje, usmjerio zemlju na naoružavanje vojske — uz progone Jevreja, komunista, Cigana i opozicionara. Na svjetskoj političkoj sceni pojavili su se jasni znakovi nadolazeće ere promjena i nasilja.
Do 1943. godine, nacističke snage su kontrolisale veliki dio starog kontinenta; pod vlašću Osovine našle su se Austrija, Čehoslovačka, Poljska, Danska, Holandija, Norveška, Belgija, Francuska, Grčka i Jugoslavija.
Svijet je nijemo svjedočio najvećem genocidu u istoriji čovječanstva — ubistvu 6.000.000 Jevreja u koncentracionim logorima. U međuvremenu, Italija (Mussolini) je zauzela Libiju i Etiopiju, dok je Japan napadom na američku bazu u Pearl Harboru u decembru 1941. probudio uspavanog giganta. Od tada su SAD dobile motiv za ulazak u rat…
Mjesecima je Franklin Roosevelt čuvao u jednom fioci svog stola pismo Alberta Einsteina, koje mu je ovaj proročki poslao nakon početka Drugog svjetskog rata; u tom pismu poznati fizičar predlaže predsjedniku SAD da okupi grupu naučnika radi istraživanja problema upotrebe nuklearne energije. Napad na Pearl Harbor vjerovatno je uvjerio političare i naučnike u hitnu potrebu za stvaranjem atomske bombe, prije nego što njenu formulu otkriju Nijemci.
Roosevelt je odobrio početak radova na projektu „Manhattan“ (S-1), a za njegovog šefa imenovan je Arthur Compton; međutim, posao od samog početka nije išao kako treba. U međuvremenu, njemačka vojska je izgubila oreol nepobjedivosti na bojištu. Nakon višemjesečne neuspješne opsade Staljingrada, porazili su je sovjetske Crvene armije; Nijemci su kapitulirali, a Hitler je prvi put shvatio svoju vojnu nesposobnost. Opšti ton se promijenio, pojavili su se znakovi kraja užasne noćne more, tamni oblak tuge koji je obavijao planetu počeo je polako da se razilazi.
Možda je upravo to dovelo do reaktivacije projekta „Manhattan“. Njega je preuzeo pukovnik Leslie Groves, a uskoro je postignut vidan napredak. Godine 1942, Robert Oppenheimer, profesor fizike na Univerzitetu Kalifornije (Berkeley), predvodi grupu naučnika, emigranata iz Evrope, koji su se bavili isključivo radom na stvaranju atomske bombe. Testiranja su prebačena u Los Alamos, New Mexico.
U grupi poznatih ličnosti isticali su se Nijemac Hans Bethe (Nobelova nagrada za fiziku, 1967) i mađarski fizičar, čije ime treba zapamtiti… Tek nakon otkrivanja određenih tajnih arhiva FBI početkom XXI vijeka, njegovo ime je izašlo na vidjelo, zajedno sa pričom o ljubavi, časti i izdaji. Podaci su bili precizni i šokantni: Paul Felix Neményi, Mađar po nacionalnosti, jevrejske vjeroispovijesti i naučnik po profesiji, bio je stvarni fizički otac legendarnog lika: Roberta Jamesa Fišera, poznatog kao Bobi Fišer.
(Nastaviće se)