Danas sam tražio nešto u fasciklama i slučajno naiđoh na „žalosnu“ diplomu o zvanju vrhunskog sportiste koja mi je uručena 13. jula 2008. godine. A onda vidjeh drugu, još žalosniju, iz jeseni 2018. u kojoj stoji da ja više nemam taj status nego četiri puta niži. Sjećam se da sam pitao dvojicu uglednih advokata da li da „dignem ruke“ ili da uložim žalbu a oni mi uzvratiše : – To je lekcija za prvi razred osnovne škole kad je u pitanju tzv. stečeno pravo. Ustav ga štiti i definiše tako da se može mijenjati samo u dva slučaja : ako treba utvrditi još povoljniji status za nosioca tog zvanja ili ako je to lice izvršilo krivično djelo. Ja sam se našalio : – Da, ja sam izvršio krivično djelo tako što sam dobio 13.Julsku nagradu za uspjehe u šahu. Tu sam aludirao na stav tadašnjeg Ministarstva sporta, koje sam, uzgred, ja formirao 1993.godine, da gubim taj status jer „šah nije u porodici olimpijskih sportova“. Pitao sam se kako neko ko je na čelu resora može da odlučuje o nečemu što ne poznaje a neće da konsultuje stručna lica. Kao prvo, MOK priznaje FIDE za jedinu organizaciju koja je zadužena za službena svjetska takmičenja i poštuje Šahovsku Olimpijadu kao događaj koji širi duh olimpizma u 200 zemalja članica FIDE.
Ovo je ukratko moj osvrt na sportsko – pravni ishod tog čina a koliko sličnih njemu ima u fijokama resora neka to utvrde čuvari „službenih tajni?!“
I eto, moja tužba je, kao još dvojice naših šahista, stigla do Strazbura gdje će Sud bar znati toliko da je Briselski Parlament
2012. godine podržao program „Šah u škole“ i tako prema drevnoj igri izrazio poštovanje. Ostaje da vidimo sta će po tom pitanju uraditi Crna Gora…
(Preneseno sa fejsbuka)