Bobi Fišer. Legenda. Život i partije najvećeg šahovskog genija (14.nastavak)

F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija

Moskva 2012

IGRA SKRIVANJA

Po završetku meča u Centru Sava u Beogradu, Fišer je odlučio da produži svoj boravak u gradu, usprkos društvenoj i ekonomskoj krizi koja je pogodila mnoge centre ove zemlje. Na nekoliko mjeseci povukao se u hotel Intercontinental, gdje je provodio mnoge sate sa svojom djevojkom — Mađaricom po imenu Zita Rajčanji, koja je bila gotovo 30 godina mlađa od njega; možda trošeći svu svoju seksualnu energiju na planiranje novih avantura, priča za oboje sa srećnim krajem.

Zita i Bobi sanjali su o osnivanju porodice i izgradnji kuće u obliku topa negdje u Mađarskoj. Po ko zna koji put, ljubav je pokazala svoju moć nad onim koji je dostigao sve za čim je težio.

Iako se Fišer rijetko pojavljivao u javnosti, bilo je poznato da je imao zamjerke prema organizatorima posljednjeg meča sa Spaskim, jer mu je, nakon odbitaka (procenata, raznih troškova, provizija i honorara), u džep stiglo znatno manje od dva miliona američkih dolara od one najavljene sume od 2.500.000.

Možda je Fišer odlučio da nadoknadi dio tog gubitka novim ponudama koje su stizale iz novinskih redakcija. Šest miliona dolara za meč protiv Judit Polgar, skoro deset miliona za duel sa Karpovom i gotovo 20 miliona za meč protiv Kasparova. Fišer nije znao da ga mafijaško okruženje vodi za nos lažnim obećanjima, koristeći se iskrenošću njegovih snova.

U junu 1993. godine, sredinom sledeće godine, Bobi je napustio hotel i krenuo u potragu za novom sudbinom, daleko od novinara i crnih naočara CIA agenata koji su ga u tajnosti pratili. Njegovi bliski ljudi su ga obavijestili da postoji nalog za njegovo hapšenje, potpisan od strane američke vlade, zbog kršenja ekonomskog embarga koji su Ujedinjene nacije uvele protiv Srbije i Crne Gore.

Hotel Aguamarin de Kanjiža u Vojvodini postao je njegovo novo skrovište, gdje je Fišer nastavio svoje poluilegalo postojanje. Njemački nedjeljnik Stern bio je jedan od rijetkih međunarodnih medija kojem je pošlo za rukom da ga fotografiše u posljednjim danima njegovog boravka na tlu Jugoslavije.

Između 1994. i 1996. godine, figura Roberta Džejmsa Fišera — sa sve većom ćelavom glavom, kapom navučenom preko ušiju i sve uočljivijim stomakom — pojavljivala se, poput duha, u raznim gradovima svijeta. U šahovskim krugovima kružile su razne glasine: viđen je u Njemačkoj, Mađarskoj, Španiji, Japanu, na Filipinima, u Brazilu i Argentini…

Buenos Aires

Ponedjeljak, 17. juni 1996.
Aerodrom Internacional Ministro Pistarini (Ezeiza)

Let broj 1165 „Argentinskih avio linija“ sa presjedanjima u Frankfurtu i Madridu bio je izabran od strane Roberta Džejmsa Fišera za njegovu petu posjetu Argentini, zemlji u koju se zaljubio još tokom svog prvog dolaska prije više od 35 godina.

1959.godine održan je šahovski debi Fišera na zemlji gauča i tanga. Sa 15 godina bio je učesnik međunarodnog turnira u Mar del Plati, gdje je nastupio sasvim dobro (podijelio 3. i 4. mjesto), a godinu kasnije završio kao prvi, iako mu se nije sviđao sistem borbe protiv remija koji je tada bio primjenjivan, kao ni ruskome velemajstoru… Borisu Spaskom.

Prošlo je 36 godina, i u 8:48 ujutru jednog junskog ponedjeljka, sa sat i po zakašnjenja, avion sa Bobijem na brodu sletio je na aerodrom Ezeiza u provinciji Buenos Aires, najvažnijem političkom bastionu zemlje. Sliku je upotpunjavao vjetar koji je pojačavao hladnoću (4 stepena Celzijusa) jesenskog jutra koje je djelovalo kao da je minus sto stepeni.

Iako je to čudno, samo mali broj novinara čekao je dolazak bivšeg svjetskog šahovskog prvaka. Šta se dogodilo? Možda su političke vlasti Argentine željele da sakriju Fišera od Interpola? Ali do samog Fišera nije bilo moguće doći: sva vrata su bila zatvorena, i svuda je bio isti odgovor: „Ulaz zabranjen“.

U okruženju protokolarnog pratioca i predstavnika službe bezbjednosti, Bobi Fišer, 53 godine, bio je pozvan u zemlju od strane Buenos Ajres instituta za sport. Smješten je u automobil sa vladinim registarskim oznakama i zatamnjenim staklima, koji je čekao neposredno pored piste. Dešavanja su izazivala uvredljivo nerazumijevanje.

Te scene s ljudima u crnim uniformama i oružjem u rukama prizivale su u sjećanje mračna vremena za ovu zemlju — ona od prije 20 godina, kada je 1976. godine na vlast došlo zlo po imenu „Proces nacionalne reorganizacije“. Tokom narednih sedam godina nestalo je skoro 30.000 ljudi, još 7.000 je poginulo u ratu na jugu Atlantika, na Malvinskim ostrvima, a država je doživjela ekonomsko, socijalno i kulturno pustošenje uz sedmostruko uvećanje spoljnog duga.

Odvojivši ga od ostalih putnika, bez ijednog blica fotoaparata, Fišera su bukvalno izveli iz aerodroma. Meni je samo nakratko bilo dozvoljeno da pratim kolonu automobila, ali ubrzo mi je signalima ljubazno stavljeno do znanja da se očekuje da promijenim pravac. Iz bezbjednosnih razloga, pomiješanih sa običnim strahom, počeo sam da zaostajem, posmatrajući kako se tamni automobil polako ali sigurno udaljava od mene.

Bobi je izbjegao bilo kakav kontakt s javnošću i štampom. Odveden je u kuću u kvartu General Pačeko, koja je bila u vlasništvu poznatog televizijskog režisera, čiji su inicijali M. E.
Tamo je doručkovao (prženo meso), a zatim, u istim farmerkama, svijetloj košulji i kožnoj jakni boje konjaka, malo prošetao po vrtu. Bivši svjetski šampion čekao je poziv iz Vlade provincije Buenos Ajres da bi se sastao sa guvernerom Eduardom Dualdeom, poznatim ljubiteljem šaha. Poziv je stigao uveče, a već sljedećeg jutra Fišer je pozirao fotografima dok je igrao šah u kabinetu doktora Dualdea.

(Nastaviće se)