
(51.nastavak)
Došao sam na partiju. Očevidci pričaju da je toga dana sala više podsjećala na arenu policijskih manevara nego na mirno šahovsko takmičenje. Zgrada je bila prepuna policajaca, u civilu i u uniformi. Proći iz sale do bifea bilo je nemoguće.
Ono što me iznenadilo uoči partije: nekoliko puta sam sreo poglede sovjetskih — na njihovim licima bilo je prikriveno slavlje, zluradost. Jeste li ikada imali taj osjećaj, čitaoče? Oh, to je nezaboravan doživljaj! Prolazite kroz stroj mržnje, kroz oči koje vas sijeku na komade, svako od njih vas zamišlja ispečenog za večeru. Onaj ko to nije doživio, možda još nije ni živio. A meni, dragi moji, ostaje mnogo toga za sjećanje kad odem u penziju…
Partija je počela. U prvom redu partera sjedili su rukovodioci sovjetskog šaha, a u četvrtom se smjestio… naš stari znanac Zuhar!
Kiin, podstaknut od Stina i Mureja, obratio se Baturinskom za objašnjenje. Baturinski je odgovorio jednostavno:
„To je bio džentlmenski dogovor, on obavezuje samo džentlmene!“
Poslije, u Savezu, volio je da priča o tom događaju, hvaleći se vlastitom duhovitošću.
Usprkos tome što je Stin tražio od Kina da prekine partiju, on je to odbio pod izgovorom da bi to jako uticalo na moje živce. Sudije su takođe mogle da zaustave partiju — pa oni su znali za potpisani sporazum! Ali zar su Čeh i Jugosloven mogli da prkose Sovjetima?!
Na početku osmog časa u sali se pojavila fraulein Leeverik. Odmah je zamolila Kiina da pošalje telegram protesta dr Eveu. Međutim, Kiin se izbjegao svoje obaveze. Otprilike u 19:45, teleks je poslao Stin.
A partija? Sve je išlo svojim tokom. Pripremio sam varijantu — tačnije, novi potez u poznatoj, mada ne baš lakoj varijanti za crne. Analizirao sam je danima, računajući na psihološki efekat novine. Kakvo je bilo moje iznenađenje kada je Karpov u kritičnom trenutku odgovorio bez razmišljanja! Znao je taj potez, uz to — iznenada sam osjetio da ga je baš danas očekivao!
Po svoj prilici, trebalo je da budem psihološki spreman na to — već nakon sedme partije sam posumnjao da se naše sobe prisluškuju. Ipak, nisam se osjećao dobro. (Tvrdnja da je Kin izdao moje pripreme otvaranja u 32. partiji nije dokazana. Ali se sa sigurnošću zna da je 1981. godine putovao u SSSR i pomagao Karpovu da se pripremi za naš meč u Meranu.)
Što me još iznenadilo — Karpov je igrao neobično samouvjereno, neuporedivo u odnosu na prethodne partije. Ne, nisam vidio Zuhara tokom partije, ali sam preko Karpova osjetio kako je kentaur ponovo dobio svoju glavu.
Da, Karpov je igrao prilično dobro. Istina, u otvaranju nije iskoristio sve mogućnosti — dopustio mi je da oslobodim igru. Ali ja sam propustio svoju šansu. Teškoće crnih već su bile stabilne prirode. Zatim sam upao u cajtnot, pretrpio ozbiljan gubitak i partija je bila prekinuta.
Uveče su mi prijatelji ispričali detalje događaja tog dana. Situacija je bila skandalozna. Nisam namjeravao da odigram nastavak partije, već sam planirao da je osporim kao nelegalnu. Jedini koji nije želio da diže buku bio je Kin. Ujutru u 9 sati je, po sopstvenoj inicijativi, pozvao Filipa i saopštio da… Korčnoj predaje partiju! Ja sam, međutim, u 13 časova poslao Filipu zvanično pismo. Evo njegovog teksta:
„Neću odigrati 32. partiju do kraja. Ali ne namjeravam ni da potpišem formular, jer je partija igrana u potpuno nelegalnim uslovima. Ne smatram ovu partiju važećom. Meč nije završen. Zadržavam pravo da se žalim FIDE na neprihvatljivo ponašanje Sovjeta, neprijateljstvo organizatora i nedovoljnu aktivnost sudija.
V. Korčnoj. 18.10.78.“
Zatim sam se obratio FIDE s protestom koji je podržala Švajcarska šahovska federacija.
Odbio sam da se pojavim na ceremoniji zatvaranja meča. I to je bio moj protest protiv ponašanja Sovjeta i Kampomanesa. Smatram da sam stoprocentno u pravu. U meču koji se pretvorio u prebijanje, gdje su uz saučesništvo Apelacione komisije bačena u vodu sva načela fer-pleja, gdje su se pravila i dogovori besramno kršili, kakvo takmičenje — i kakva ceremonija zatvaranja — može biti drugo do egzekucija obespravljenog…
(Nastaviće se)