Aljehin (50.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Iskapivši tu gorku čašu, mnogi divni ljudi bili su prinuđeni da u godinama revolucije emigriraju iz Rusije u tuđinu ili da stupe u ogorčenu borbu s novom, nepoznatom i neprijateljskom vlašću u građanskom ratu.

Bili su i oni koji su ostali u Rusiji i pokušali da pronađu svoje mjesto u novoj državi. Među njih je, nesumnjivo, spadao i Aleksandar Aleksandrovič Aljehin. On je stavljao svoje profesionalno znanje u službu Sovjetske Rusije — radio je kao pravnik, prevodilac, pa čak je i stupio kao kandidat za člana Ruske komunističke partije (RKP). Ali nad njim, duboko čestitim čovjekom, dalekim od politike, stalno je visila strašna prijetnja odmazde za zločine koje nije počinio. Dva puta se našao u ozbiljnoj opasnosti od strane Čeke. U aprilu 1919. godine Aljehin je nekoliko dana proveo u podrumima odeskog zatvora, na osnovu anonimne prijave, s potpuno nepredvidivim ishodom istrage. Nevinost Aljehina bila je očigledna, i on je oslobođen iz pritvora, čak mu je ponuđen posao u Gubispolkomu.

Prolazi godinu i po dana i ponovo, sada već najviša organizacija tog sistema — Sveosavezna vanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije, sabotaže i špekulacije, 16. novembra 1920. godine pokreće protiv Aljehina predmet broj 228. Početak mu je telegram iz Odese:

„Kod druga Latsisa od druga Tarasova je primljena bila originalna priznanica šahiste Aljehina iz Denikinove kontraobavještajne službe, za vrijeme njegovog boravka u Odesi, na iznos od oko 100.000 rubalja. Adresa Aljehina prije mjesec i po: Tverska ulica, hotel ‘Luks’, Moskva. Prošle godine je iz Odese došao ovamo. Trenutno je u Moskvi, istražitelj Krivično-istražne komisije. Živi na 5–6. spratu. Opis: viši od prosjeka, mršav, vrlo nervozan, hod mu je napet, oko 30–34 godine, može se pronaći preko šahovskog kluba. Informaciju je dao bivši predsjednik GČK Odese.”

Otpočela je intenzivna službena prepiska unutar zidova VČK i razmjena depeša s Odeskom GubČK. Istraga se odvijala po scenariju političkog progona, uz uključivanje tajnih agenata. U izvještajima sa oznakom „Strogo povjerljivo“, izviđač broj 7, koji je pratio Aljehina, potvrdio je njegovo mjesto stanovanja (samo precizirajući da boravi u sobi broj 164) i lični opis, navodeći uz to da ima 27 godina.

Međutim, predsjednik i sekretar Odeske GubČK su na upite VČK u vezi sa sadržajem pristigle prijave odgovarali: „Vaša telegrama nam nije jasna. Molimo za pojašnjenje.“ No, službenici VČK nisu imali šta da dodaju upitima. Očekivali su potvrde upravo iz Odese, odakle je i stigao taj nepoznati, provokativni telegram.

Detaljna provjera završena je 21. februara 1921. godine ispitivanjem Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, tokom kojeg je on lično, vlastoručno, detaljno odgovorio na sva pitanja istražitelja. Nabrojao je sve čime se bavio od oktobra 1918. godine, što je već poznato čitaocima ove knjige.

Po pitanju optužbi napisao je:

„II. Na pitanje da li sam tokom 1919. godine primao bilo kakve sume novca od bilo koga, a posebno od nekog Tarasova, izjavljujem da nikakve sume od bilo koga u to vrijeme nisam primao.

III. Na pitanje da li poznajem Latsisa ili Tarasova, izjavljujem da ni jednog ni drugog ne poznajem.

Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, 21/II – 1921. g.
Zapisnik vodio (potpis nečitak).“

Apsurdnost optužbi protiv Aljehina za antisovjetsku djelatnost nije izazivala sumnju, i predmet je bio zatvoren. Čekisti su i ovoga puta uspjeli da se snađu u spletkama Aljehinovih zlonamjernika.

Izgledalo je da je tim incident bio iscrpljen, a kleveta odbačena. Ali, koliko god to bilo čudno, dosije tog slučaja ponovo je isplivao na površinu krajem septembra 1938. godine. Vjerovatno je to bilo izazvano činjenicom da se upravo te godine vođa sovjetskih šahista Mihail Botvinik obratio rukovodstvu SSSR-a sa zahtjevom da se tokom turnira u Holandiji sretne s Aljehinom i ispita teren u vezi s mogućim mečom za titulu svjetskog prvaka. Taj pristanak, kako ćemo kasnije vidjeti, Botvinik je uspio da dobije, usprkos protivljenju nekih uticajnih ličnosti.

Službenici dva odjeljenja Prve uprave NKVD-a SSSR još jednom su pažljivo pregledali predmet iz 1921. godine i, ne našavši u njemu ništa što bi kompromitovalo Aljehina, poslali su dosije u dubine Centralnog arhiva.

I sada, kada znamo da je Aljehin dvaput bio izložen veoma opasnim susretima s organima ČK na osnovu klevetničkih prijava, sasvim prirodno se nameće pitanje: da li je on uopšte mogao da živi i radi mirno, a da iz prikrajka ne očekuje novu prijetnju? Jer neko je očigledno žudio za krvavom odmazdom.

-Nastaviće se-