
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Fišer nije imao problema s novim vremenskim kontrolama, ali njegova igra budila je zabrinutost. Bilo je očigledno da se oslanjao na ideje koje su bile samo blijede sjenke onih koje su bile u modi prije 20 godina.
Fišeru je bilo potrebno 63 dana — od 2. septembra do 5. novembra 1992. godine — i 30 partija da bi ostvario 10 pobjeda nad ne baš najjačim, a možda i zdravstveno narušenim protivnikom Borisom Spaskim, koji je tada bio 103. na FIDE rejting listi.
Prvih 11 partija (do pete Fišerove pobjede) odigrano je na ostrvu Sveti Stefan; počevši od 12. partije, dvoboj se preselio u Centar „Sava“ u Beogradu, u iščekivanju desete pobjede, koja se dogodila u 30. partiji. Konačan rezultat meča: 10 pobjeda Fišera, 5 pobjeda Spaskog i 15 remija.
Meč je ostavio iza sebe dva zaključka: prvo, završilo se dvadesetogodišnje povlačenje i tajanstvenost Bobija Fišera, i drugo — postalo je jasno da Bobi više nije onaj stari.
U subotu, 28. novembra 1992. godine, više sa tugom nego s radošću, Migel Najdorf je u svojoj sedmičnoj kolumni za list Clarín napisao:
„Možda nisam trebao ovo pisati. Ali kao i u drugim sportovima, i u šahu postoje navijači, i moja je dužnost da razmislim o značenju meča između Fišera i Spaskog. Nema sumnje da je Fišer, zbog svojih ekscentričnosti van šahovske table, probudio ogroman entuzijazam u javnosti i dobio izuzetne nagrade — vjerovatno najveće u istoriji šaha. Iz ličnih (ili nepoznatih) razloga, Bobi je 20 godina bio van šaha. Nije učestvovao ni u kakvim zvaničnim takmičenjima. U njegovom odsustvu, štampa je često širila lažne informacije o njemu, što je od njega stvorilo mitski lik. Dvadeset godina — to je dug period. Moje ćerke, koje su po profesiji psihijatri, govorile su: ‘Tata, Fišer će se jednog dana vratiti, njegov ego mu neće dozvoliti da pristane na zaborav’, i bile su u pravu. Poslije 20 godina, 49-godišnji Fišer se vratio. Za bajkoviti honorar i protiv protivnika kojeg je već ranije pobijedio — Borisa Spaskog. A i ovaj drugi, nakon 20 godina, gleda na šah sa određenim skepticizmom.
Fišerovi obožavaoci su činili sve tih 20 godina da ga vrate u šah. Moram priznati da sam bio pesimista u pogledu njegovog povratka. Ali… napokon se vratio… i to više nije isti čovjek. Napredak šaha za ovih 20 godina radikalno je promijenio igru. Pojava kompjutera, profesionalizacija šaha, ogromni nagradni fondovi itd. Štampi i onima koji imaju moć u šahovskom svijetu odgovara ‘mit Fišera’ — on im donosi veliki novac. Ali kao šahista moram reći: da, Bobi je bio genije, ali danas ne igra ništa bolje od ostalih.“
Postavio sam pitanje Kasparovu, koji je, nakon kratkog razmišljanja, odgovorio:
„Ne govorim o ličnosti, već o partijama Fišera – i one su veoma slabe.“
Mjesec dana ranije Fišer i Spaski su odigrali 30 partija u bivšoj Jugoslaviji, i samo neke od njih bile su zanimljive. Moram reći da su nam takvi susreti korisni – ovdje se mnogo toga dešava i pojavljuju se novi mecene. Sada se mnogo govori o meču Fišer – Kasparov. Garri mi je rekao:
„Za veliki novac – pristajem. To za mene neće biti meč, već sjemenke.“
Rečeno bez uvijanja. Mislim da bi Kasparov pobijedio u takvom meču, ali mu ne bi bilo tako lako.“
Tako je razmišljao iskusni Migel Najdorf, dovoljan autoritet da govori ovakve stvari, ali mu je bilo bolno da javno iznosi misli takve vrste. Jer, Najdorf se uvijek divio ekscentričnom Bobiju Fišeru, mladiću s kojim ga je mnogo toga povezivalo…
Godina 1959. Sunčan ljetnji dan u ljetovalištu Mar del Plata, koje blista u svim svojim bojama. Mršav i koščat šesnaestogodišnjak u košulji s printom palmi korača širokim koracima ka restoranu hotela Provincial. Najdorf mu preprečuje put i objašnjava da u takvoj odjeći ne može da uđe. Mladić zastaje zbunjen, ne znajući šta da radi.
— Moramo mu kupiti odijelo — rekao je jedne večeri Najdorf grupi majstora i novinara — jer je rekao da nema drugu odjeću. Sjećam se, dok smo išli ulicom, Fišer se iznenada zaustavio i pitao me koliko imam odijela? Odgovorio sam: „Ne sjećam se… oko sedamdeset“, i nastavili smo potragu za radnjom gdje bismo mogli da mu kupimo pantalone i kaput.
Prošlo je šest ili sedam godina od te priče, ponovo smo stigli u Jugoslaviju. Kada me je ugledao, Bobi mi je potrčao u susret i rekao:
„Najdorf, vi ste jedini velemajstor na svijetu koji je bolji od mene,“ a prije nego što sam uspio bilo šta da odgovorim, dodao je:
„Sada imam već 60 odijela“ — i otrčao istom brzinom kojom je i dotrčao.
Najdorf je pogledao sve prisutne i upitao:
— Znate li kako je on to radio? — i u potpunoj tišini završio svoju priču:
— Igrajući u socijalističkim zemljama, gdje u to vrijeme nije bilo novčanih nagrada, Fišer je među ostalim uslovima zahtijevao od organizatora da mu za učešće poklone odijela.
(Nastaviće se)