(49.nastavak)
…Šta se, u stvari, dogodilo u drugoj polovini meča? Karpov, iako je imao ogromnu psihološku, sportsku, šahovsku, pa čak i političku prednost, ne samo da je nije uspio iskoristiti, već je sve usput i izgubio. Jedini ustupak na koji je sovjetska strana pristala — da ukloni svog psihologa iz mog vidokruga — skupo je koštao šampiona. Karpov je izgubio svoje najbolje osobine, a prije svega — osjetljivost za psihološku procjenu pozicije!
Bojim se da taj izraz nije svima jasan, pa čak ni mnogim velemajstorima. To nije realna procjena pozicije, već kao da znate kako tu poziciju vidi vaš protivnik. Sposobnost da shvatite tok njegovog razmišljanja — to je zaista mnogo! To znači da možete bar upola da skratite analizu mogućih protivnikovih odgovora, razmatrajući samo one koje on smatra najopasnijim — bilo za vas, bilo za njega. Drugim riječima, to znači — predvidjeti šta će protivnik uraditi!
Ovim kvalitetom Karpov je raspolagao više nego iko drugi — i baš njega je izgubio! Koliko je moćno izgledao u tom pogledu u 13. i u prvoj polovini 17. partije, toliko je bio bespomoćan u 29. i 31.! Bila je očigledna i potpuni gubitak samopouzdanja.
Ne mogu a da ne kažem nekoliko toplih riječi o jogama, koji su čitavu drugu polovinu meča nesebično radili, trudeći se da učvrste moje fizičko stanje i borbeni duh. A ako prenos misli na daljinu zaista postoji, onda su ovdje oni bili prosto nezamjenjivi. Sa njihovim dolaskom Zuhar je počeo da vene bukvalno pred očima!
Od samog početka počeli su pravi progoni protiv joga. Počeli su da ih izoluju, da im ograničavaju slobodu kretanja. Čudna stvar! Joge ni iz kuće nisu izlazili, a sovjetska strana se nikako nije mogla smiriti. Danonoćno čuvani od tajne i javne policije, Karpov i Zuhar su uvjeravali da su im životi u opasnosti!
Uoči 32. partije Balašov, „po nalogu Karpova“, iznio je pismeni ultimatum. Šampion je izjavio da ne može da se osjeća spokojno dok se „zločinci-teroristi“ nalaze u Bagiju, i odbio je da odigra narednu partiju.
Em. Štejn: „U meču je nastala situacija farse, kada se budući pobjednik našao u ulozi poraženog. Potresen jurišom Korčnoja, Karpov se obraća Apelacionoj komisiji meča protestom protiv sekte gurua – član CK Komsomola uplašio se crne magije. Fenomenalni ‘opet pet-pet’ postao je ne samo sportska ravnoteža, već i ideološka: pokazalo se da čovjek koji se nije vratio iz emigracije, lišen porodice i domovine, često okružen čitavim stadom ‘nosoroga’, u uslovima slobode može da čini nemoguće“ („Kontinent“, br. 21, 1979).
Nažalost, ne znam ništa o Karpovljevom ultimatumu. Čitalac može da nasluti kakva bi bila moja reakcija. Ali sva moć i informacije tada su bile u rukama Kina… Znajući činjenice koje su kasnije isplivale, lako je zaključiti da Kinu moja pobjeda nije bila nimalo u interesu! Sjetite se, čitaoče, o tajnom ugovoru potpisanom uoči meča? E pa, ispostavilo se da je Kin pisao knjigu, pisao je tajno tokom meča, svakodnevno šaljući svoje tekstove u London! Znači, uopšte nije imao pravo da traži bilo kakav honorar! Pored toga, kao svjetski prvak, ja sam sasvim mogao da insistiram na tome da Kin ne dobije ni trenerski honorar od organizatora – mora postojati neka kazna za toliko podmuklo kršenje ugovora!
I još jedan detalj: Kin je pisao knjigu pretpostavljajući, pa čak i vjerujući, da ću izgubiti meč. Da sam pobijedio, jadnik bi morao da prepravlja knjigu! I tada ne bi mogla da se pojavi u londonskim knjižarama već sljedećeg dana nakon završetka meča (kao što se zaista i dogodilo). Morao bi da je odloži makar nedjelju dana, čime bi ugrozio finansijski uspjeh!
Ne, gospodin Kin je sve odlično smislio prije nego što je odabrao svoj pravac djelovanja.
G. Kasparov: „Sada je sve zavisilo od toga ko će ostvariti sledeću pobjedu. Tada su se pojavile glasine da je sovjetska delegacija, zabrinuta za Karpovljevo zdravlje, predložila da se meč prekine pri rezultatu 5:5, pri čemu bi Karpov, naravno, zadržao titulu šampiona. Demanti tih glasina tada su mi djelovali uvjerljivo, ali s godinama su se pojavile sumnje. Tadašnji predsjednik FIDE Maks Eeve rekao je Kinu, jednom od sekundanta Korčnoja, da meč treba da se prekine ako je rezultat izjednačen. On je to predstavljao kao svoju ideju, mada je sasvim moguće da mu je ta ideja bila sugerisana – kao i sedam godina kasnije drugom predsjedniku FIDE, Kampomanesu, kada je prekinuo moj prvi meč sa Karpovom u sličnoj situaciji i pod istim izgovorom“ („Bezgranični dvoboj“).
(Nastaviće se)