Autor: Jurij Šaburov
U svakom slučaju, s vilom Prohorovih u Velikom Trehgornom pereulku bilo je povezano mnogo toga u Aljehinovom životu. I zato, naravno, nije slučajno što je baš pored te moskovske zgrade 1920. godine poželio da napravi uspomenu na fotografiji.
Zanimljivo je zapitati se — ko je u tom trenutku držao fotoaparat u rukama? Možda švajcarska novinarka Ana-Liza Rüegg, koja je u Moskvu došla službeno u oktobru 1920. godine. Sa njom je Aleksandar Aljehin komunicirao kao prevodilac Kominterne. Naime, Rüegg je govorila iste jezike kao i Aljehin: njemački, francuski i engleski. Bila je društvena aktivistkinja i članica socijaldemokratske partije. Dana 16. novembra 1920. godine primio ju je V. I. Lenjin.
Tokom zime 1920/21. godine Aljehin i Rüegg zajedno su učestvovali u kolektivnom putovanju vozom, zajedno sa delegatima i gostima Kominterne, kroz gradove Sibira, Urala i centralne Rusije. Program putovanja bio je veoma bogat: posjete fabrikama i postrojenjima, susreti sa radnicima, učešće na mitinzima… Vjerovatno je taj period zbližio Aleksandra Aljehina sa energičnom, prijatnog izgleda i niskog rasta Anom-Lizom Rüegg, te su odlučili da povežu svoje sudbine.
Sudeći po odgovorima koje je Rüegg dala u anketi Kominterne od 15. novembra 1920. godine, u sovjetskom životu je najviše zanimali pitanja materinstva i njege dojenčadi. Vjerovatno to svjedoči o snažnoj želji 42-godišnje Anne-Lise da uredi svoj lični život: da se uda i dobije dijete. I, vjerovatno, kako bi ostvarila tu želju, učinila je sve da privuče pažnju Aleksandra.
Dana 15. marta 1921. godine brak Aljehina i Rüegg je registrovan u Moskvi. Prilikom popunjavanja formulara, odgovarajući na postavljena pitanja, Aleksandar Aljehin je napisao: razveden iz prvog braka, ovo mu je drugi brak. Anna-Lise Rüegg je odgovorila: djevojka, prvi brak, uzima prezime svoga muža — Aljehina. Dokument koji potvrđuje ovaj događaj autor knjige je pronašao u arhivi matične službe, a anketu Anne-Lise Rüegg — u Centralnom partijskom arhivu.
Mladenci su se smjestili u hotel „Luks“ u Tverskoj ulici. Pet nedjelja kasnije, Aljehin je iz Narodnog komesarijata za spoljne poslove dobio obavještenje sljedeće sadržine:
„Narodni komesarijat za spoljne poslove ne nalazi prepreke za putovanje u Letoniju preko Sebeža građaninu Aljehinu Aleksandru Aleksandroviču, što se potvrđuje potpisom i ličnim pečatom.
Zamjenik narodnog komesara Karahan
Br. 01139 — 29. IV 1921. godine“.
Dobijanje tog dokumenta dalo je Aljehinovom životu novi podsticaj. Bilo je neophodno hitno završiti neke poslove, vidjeti se s rodbinom i prijateljima — šahovskim partnerima, oprostiti se. Jer nije se znalo kada će se opet imati prilika za susret…
Pripreme za daleki put nisu oduzele mnogo vremena. Čitava imovina stala je u nekoliko kofera. Posebno pažljivo Aleksandar je spakovao vazu koju mu je, kao pobjedniku Svesvesruskog turnira amatera 1909. godine, poklonio car Nikola II.
Na Vindavsku (od 1946. godine — Rižsku) stanicu mladence su ispratili Aleksej i Varvara Aljehin. Govorili su nepovezano, uzbuđeno. A kada je voz krenuo, iz očiju sestre potekoše suze.
Sjedeći sa suprugom u kupeu, Aleksandar je posmatrao podmoskovske livade i šumarke prekrivene svježom zelenilom, prisjećajući se nekadašnjih putovanja u Pokrovsko-Glebovo i na porodično imanje u Voronjež, „Krasnaja dolina“, lica rođaka i prijatelja, raznih epizoda… Sve to sada je ostajalo u prošlosti. Ispred njega je bio neizvjestan, ali primamljiv život ispunjen susretima sa vrhunskim šahovskim majstorima.
Ubrzo, 11. maja 1921. godine, Aleksandar Aljehin se zajedno sa suprugom, švajcarskom državljankom, našao u Rigi. Tamo je 13. i 20. maja, u Drugom šahovskom društvu u Bliskoj Nevskoj ulici broj 28, stan 3, održao simultanke, kao i obično, sa izvanrednim uspjehom: od 54 partije izgubio je samo dvije.
Iz Rige su se Aljehin i supruga uputili u Berlin, odakle je Ana-Liza otputovala kući u Vintertur, a Aleksandar u Pariz. U Rusiju se više nikada nije vratio, iako se uvijek interesovao za njen život i smatrao se ruskim velemajstorom.
Možda će se kod čitalaca pojaviti pitanja, izazvana izuzetno teškom odlukom Aleksandra Aljehina. Napustiti otadžbinu — na takav duševni prelom nije spreman svaki čovjek, i može se pretpostaviti da je Aljehin bolno proživio rastanak s Rusijom.
Kako objasniti i razumjeti njegovu odluku?
Bez sumnje, pod sovjetskom vlašću Aljehin se osjećao, blago rečeno, ponekad neprijatno. Iako se nikada nije razmetao svojim plemićkim porijeklom i održavao je korektne odnose s ljudima oko sebe, gubitak dotadašnjeg društvenog položaja svakako ga je tištio. To što je bio sin uglednih roditelja: oca — poslanika Državne dume, vođe plemstva Voronješke gubernije, posvećenog zemljoposjednika i jednog od direktora najvećeg tekstilnog preduzeća u Rusiji, i majke — suvlasnice tog preduzeća, nakon Oktobarske revolucije 1917. godine postalo je svojevrsna prijetnja i teret za njega. Odlično obrazovanje stečeno u Moskovskoj gimnaziji L. I. Polivanova i na Carskom Sankt-peterburškom učilištu pravosuđa, u očima nekih je dodatno isticalo njegovu pripadnost aristokratiji i, zajedno s drugim predstavnicima stvaralačke inteligencije, guralo ga na marginu novog društvenog poretka. Revolucija je Aleksandra Aljehina, njegovu porodicu, kao i mnoge druge naše sunarodnike, gotovo potpuno lišila sredstava za život.
-Nastaviće se-