Bobi Fišer. Legenda. Život i partije najvećeg šahovskog genija (12.nastavak)

F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija

Moskva 2012

2.septembra, hiljadama kilometara daleko od turnirske sale u hotelu Maestral, don Migel se zajedno s grupom iskusnih majstora i mladih zaljubljenika nalazi u jednoj od prostorija Argentinskog šahovskog kluba – baš na onom istorijskom mjestu gdje je odigran meč za titulu svjetskog prvaka (Buenos Ajres, 1927) između Kubanca Hosea Raula Kapablanke i Francuza slovenskog porijekla Aleksandra Aljehina. U jednoj od sala i danas se čuva sto (Staunton model) za kojim su igrali, kao i satovi, stolice i formulari koje su ispunjavali njih dvojica.

Već je kasno, „starac“ je očigledno inspirisan Fišerovim izumom šahovskog sata. I izgovara sljedeće:

— Vrijeme u šahu znači veoma mnogo. Nema sumnje da je Fišera ta tema zaokupljala, iako se već 20 godina nije pojavljivao u javnosti. On je izmislio ovaj sat kako bi ublažio režim igre za šahiste i izbjegao često nastupajuće cajtnote. Meni se to čini vrlo važnim, zajedno s ukidanjem odlaganja partija. Mi smo na putu ka šahu budućnosti.

Kao što je to često bivalo s Najdorfom, priča nije mogla da prođe bez anegdote, i s blagim osmijehom prepustio se uspomenama.

— U davna vremena igralo se bez satova, i partija je mogla da traje beskonačno… Onda su se pojavili svima nama poznati satovi, neka vrsta mašinica koje su na majstorskom nivou određivale tempo od 40 poteza za 2 sata… Ali šah ima i druge formate, nešto poput ping-ponga, peto- ili sedmominutne partije. U njima pada zastavica ako se prekorači vrijeme… Kao što vidimo, velemajstori imaju svoje vrijeme. Ali nemali broj velemajstora ima običaj da dugo razmišlja i zato često izgube dobijene partije. Na primjer, Viktor Korčnoj ili Semjuel Reševski, a među našima — Oskar Pano. Sjećam se da je bivši svjetski šampion i nenadmašni šahovski učitelj, Rus Mihail Botvinik, govorio: „Za 40. potez treba ostaviti najmanje tri minuta, to je najvažniji potez u partiji“ — i Najdorf je osmijehom označio kraj priče.

Zatim, da bi nahranio svoj ego — kako bi moglo bez toga — na izlazu iz sale „starac“ je dodao:

— Takve igrače kao što su Kasparov, Ananda, Fišer i ja karakteriše brza igra, i satovi nam posebno nisu smetali… — i novi prasak smijeha razlegao se uskim hodnicima za njegovim laganim korakom.

U međuvremenu, na ostrvu Sveti Stefan, tačno u 15.30, Robert Džejms Fišer, predvodnik bijelih figura, i Boris Spaski pristojno su se rukovali, i partija je počela. Ova scena je značila i Fišerov povratak šahu, i kraj tajanstvenosti — nakon 20 godina dobrovoljnog udaljenja od igre koju je igrao bolje od svih i volio više od svega na svijetu. Sudija meča, Nijemac Lotar Šmid, isti onaj koji je sudio njihov meč u Rejkjaviku prije 20 godina, prišao je igračima i pokrenuo Fišerov sat.

Poslije bliceva fotoaparata — svi su željeli da zabilježe prvi potez u meču — Amerikanac se nagnuo prema protivniku i preko stola mu šapatom, zavjerenički, rekao starom ruskom medvjedu:

— Borise, sačekaću tri minuta koje po pravilima imaju fotografi, a onda ću povući svoj potez.

Spaski je odgovorio poluosmijehom. Lagani pokret usana značio je saglasnost.

15.34. Fišer je odigrao „The best move“ (najbolji potez), kako je sam nazivao potez 1.e2–e4 ili „pješak ide na četvrto polje od kralja“, prema algebarskoj, odnosno opisnoj notaciji. Ova druga se danas više ne koristi, ali neki nostalgičari je još uvijek upotrebljavaju za opisivanje poteza.

Poslije 50 poteza i šest sati i 59 minuta igre, koja je počela španskom partijom, Fišer je natjerao Spaskog na predaju, što je izazvalo buru oduševljenja među njegovim obožavaocima. Vraćali su se duhovi legende. Fišer se pojavio iz tajanstvenih dubina. Ali možda je to bila samo iluzija, prolazni san koji je odmah nestao, jer je deset dana kasnije Spaski preuzeo vođstvo u meču. Fišerova igra je počela da posustaje.

Iako je ubrzo Fišer ponovo preuzeo konce u svoje ruke i rezultat se okrenuo u njegovu korist, mnogi velemajstori su primijetili da su njegove pobjede sve češće bile posljedica grešaka protivnika, a ne odraz snage Amerikanca.

(Nastaviće se)