Autor: Jurij Šaburov
Kasnije je Aljehin često posjećivao novi šahovski klub i, između ostalog, u avgustu 1920. godine sa interesovanjem posmatrao igru učesnika turnira druge kategorije.
Otprilike u to vrijeme, u časopisu Centralne uprave Vsevobuča „Ka novoj armiji” pojavio se šahovski odjel pod uredništvom A. Ijlina (Ženevskog). U jednom od brojeva objavljena je šahovska zagonetka Aleksandra Aljehina, koju je on sklopio naslijepo još 1914. godine. Bio je svjestan da zagonetka nije bila savršena, ali mu je sama ideja kompozicije bila duboko simpatična.
Težnja za dubokim razumijevanjem svake konkretne pozicije i traženje novih puteva uvijek je bilo karakteristično za Aljehina. To potvrđuje, između ostalog, zanimljiv slučaj iz njegove šahovske prakse, koji je ispričan u jednom od članaka poznatog istoričara šaha Nikole Ivanoviča Grekova.
„…1920. ili 1921. godine, tačno se ne sjećam, Aljehin je igrao ozbiljnu partiju u Moskvi protiv jakog protivnika. U jednom trenutku partije, dok je njegov protivnik razmišljao o potezu, Aljehin mi je rekao (bio sam među posmatračima): ‘Ovako mogu da dobijem prednost, ali želim da vježbam u završnici sa figurama, pa ću preći u završnicu.’ I tako je, zbog treninga, svjesno odustao od nastavka koji je obećavao pobjedu i otišao na složenu i neizvjesnu završnicu.“
Od 4. do 24. oktobra 1920. godine, šahovski klub je postao arena za takmičenja Prve Sveruske šahovske Olimpijade, koju je organizovalo Centralno upravljanje Vsevobuča. Ova Olimpijada je postavila temelj za računanje današnjih šampionata Sovjetskog Saveza, a potom i Rusije u šahu.
Priprema i organizacija Olimpijade zahtijevali su veliki trud od organizacionog komiteta, u čiji su sastav, pored Aleksandra Iljina-Ženevskog, Nikolaja Grekova i Nikolaja Grigorjeva, ulazili i Aleksandar Aljehin. Posebno su se teško rešavali problemi sa obezbjeđivanjem hrane za učesnike takmičenja.
U programu prve Olimpijade bila su četiri turnira. Šampionat zemlje, u kojem je učestvovalo 16 najjačih šahista Rusije, održavao se tokom dana, dok su tri sporedna turnira, na kojima je učestvovalo 27 amatera, igrana uveče. I dok prostorije za igru nisu izazivale nikakve primjedbe, ishrana učesnika bila je veoma oskudna. „Ali, uprkos tim neprilikama, šahisti nisu očajavali, borba je bila žestoka, a partije na turniru interesantne“, sjećao se 30 godina kasnije Levfenfiš.
Najveću pažnju privukao je turnir sa učešćem pet majstora — A. Aljehina, B. Blumenfelda, G. Levfenfiša, A. Rabinoviča, I. Rabinoviča. Uz njih takmičilo još 11 najjačih šahista prve kategorije, a svi su oni predstavljali osam gradova.
Prvi sovjetski šampionat zemlje protekao je pod znakom superiornosti Aleksandra Aljehina, koji je tokom čitavog turnira bio lider. Od 15 partija, Aljehin je pobijedio 9, a 6 je odigrao nerješeno. Mnogi učesnici su, naravno, željeli drugačiji rezultat u susretima sa Aljehinom, ali on je uvijek, ponekad prilično virtuozno, nalazio načine da odbije inicijativu svojih protivnika.
Superiornost njegovih analitičkih sposobnosti očitovala se i u proučavanju pozicija odloženih partija u kućnim uslovima. Na primjer, partija Aljehina protiv Iljina-Ženevskog bila je prekinuta u pješačkoj završnici, koju su svi učesnici turnira smatrali beznadnom za Aljehina. Na opšte iznenađenje, Aljehin je došao na dogovoreno doigravanje u veselom raspoloženju. Ispostavilo se da je, tokom kućne analize, pronašao skriveni put do spasa i izjednačio, čime je prilično rastužio svoje konkurente.
„Aljehin je tada već bio prvoklasni šahovski velemajstor. Njegova pobjeda na Olimpijadi bila je potpuno uvjerljiva“, pisao je G. J. Levfenfiš, koji je osvojio treće mjesto sa 10 poena. Drugi je bio P. A. Romanovski, partner Aljehina sa Sveruskog turnira amatera iz 1909. godine. Ovaj put je sakupio 11 poena, jedan manje od Aljehina, ali je ispunio normu za majstora.
Procedura nagrađivanja pobjednika Olimpijade bila je kao da se sastojala iz dva dijela. Na početku, u prisustvu svih učesnika takmičenja, Aleksandru Aljehinu je uručen od organizatora Olimpijade počasna nagrada — kineski šah od slonovače na kuglama. Nakon toga, svi dobitnici nagrada, u redoslijedu prema zauzetim mestima, pozivani su u posebnu sobu, gdje su se nalazili umjetnički srebrni predmeti. Ti predmeti su bili nabavljeni od organizatora turnira u komisionu od konfiskovanih vrednosti koje su pripadale emigrantima koji su otišli u inostranstvo. Svaki dobitnik je sam birao predmet koji mu se najviše dopao.
-Nastaviće se-