
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
104.nastavak
Zatim je Bobi ponovo nestao. Devetnaestogodišnja mađarska šahovska zvijezda Zita Rajčanji pomogla je da se Fišer izvuče na meč-revanš sa Spaskim i pravila mu društvo u Jugoslaviji. Iako je 90-ih godina Fišer proveo nekoliko godina u Budimpešti, Rajčanji se udala za drugog i nestala sa scene. U nekom trenutku, Fišer se preselio u Tokio. Kružile su glasine da mu se rodilo dijete. Njegova pojavljivanja postala su rijetka i nepredvidiva poput pojavljivanja čudovišta iz Loh Nesa.
Fišera je progutao svijet iluzija, uronio je u svijet negiranja Holokausta, manije gonjenja i teorija zavjere. Tokom 80-ih godina posvetio se čitanju antisemitskih spisa poput onog iz vremena carizma „Protokoli sionskih mudraca“ . Krajem 90-ih davao je rijetke intervjue, zahtijevajući da budu emitovani isključivo uživo. Za urednike kanala to je bio rizičan potez: Fišer je često vrijeđao Jevreje. Onima s kojima je još uvijek održavao kakve-takve odnose govorio je da mu je misija da ispriča istinu. „To je prljav posao, ali neko mora da ga radi.“ Njegov antikomunizam se nekako pretvorio u antiamerikanizam. U intervjuu za islandski radio savjetovao je Islandu da raskine odnose sa SAD.
Fišerova majka i sestra su umrle. Njegova majka Regina odnijela je u grob zapanjujuću tajnu: biološki otac Bobija nije bio njen bivši muž Gerhard, već porijeklom Mađar Paul Nemenji, fizičar s kojim je imala ljubavnu vezu 1942. godine. Suprotno želji Nemenjija, Fišeru nikada nije rečeno ono što je američkoj vladi bilo poznato. Četvrt vijeka, dok je Fišer odrastao, FBI je pažljivo nadzirao Reginu, sumnjajući da je komunistički agent. Pratili su svaki detalj njenog života: njena politička uvjerenja, kontakte, kretanja. Prisluškivali su njene telefonske razgovore i nadgledali njen bankovni račun, ispitivali komšije i kolege s posla. Angažovane su desetine specijalnih agenata i gomile doušnika.
Mnogi FBI izvještaji dolazili su direktno od tadašnjeg direktora J. Edgara Hoovera ili su njemu bili upućeni (detalji čitave ove priče opisani su u prilogu ove knjige). Imajući u vidu Fišerov antisemitizam i antikomunizam, sve ovo je gorka ironija, jer su mu roditelji simpatisali komuniste, a on sam je etnički Jevrejin s obe strane.
Da li Fišer danas igra? Sa dolaskom ere internet šaha u međunarodnoj šahovskoj zajednici počele su da kruže glasine. Na internetu mnogi igrači, naročito velemajstori, biraju sebi pseudonime, mrežna imena. Tako su počele uporne glasine da Fišer takođe igra šah u sajberprostoru. Neki nevjerovatno uspješan igrač izaziva lavinu cyber-šaputanja: „Fišer se vratio.“ Spremnost s kojom se prihvataju sve te priče podsjeća na vatreno iščekivanje drugog dolaska među pripadnicima religioznog kulta. Sa Fišerovim nestankom, njegova tajna postala je dijelom šahovske mitologije i poslužila kao osnova, na primjer, za holivudski film „U potrazi za Bobijem Fišerom“, koji govori o odnosu oca prema svom talentovanom sinu i o pritisku koji je osjećao zbog poređenja sa prethodnim šampionom.
On je izumio sat — Fišerov sat — čiju je suštinsku ideju šahovska zajednica s oduševljenjem prihvatila. Njegova suština, kao i mnogih drugih Fišerovih predloga, bila je želja da se šah oslobodi rizika i slučajnosti, kako bi na kraju zaista pobjeđivao najbolji igrač. Kod običnog sata igraču može ostati jedan minut za deset poteza. U takvim okolnostima lako dolazi do nesretnih grešaka. Kod Fišerovog sata, kada igrač odigra potez, dodaje mu se dodatno vrijeme. Recimo, sat se može podesiti tako da igrač dobija po dva minuta nakon svakog odigranog poteza. Na taj način nestaje stres vezan za isticanje vremena.
Kako bi šahu vratio energiju i oslobodio ga pritiska ogromne mase teorijskog znanja, Fišer se sada zalaže za takozvani random chess (slučajni šah), gdje se na početku svake partije sve figure osim pješaka postavljaju nasumično, čime se igrači prisiljavaju da očiste svijest od prethodnih priprema i razmišljaju ponovo u svakoj partiji. On sanja još jedan meč sa Spaskim — ovaj put baš u random chessu. Spaski je autorima rekao da bi pristao na jednu partiju, čisto „da se zabavi“.
Rejkjavik je promijenio sam šah. Nakon 1972. godine, na talasu popularnosti igre, šahovski majstori postali su izuzetno traženi. Izdavači knjiga sami su ih tražili, nastojeći da zadovolje glad ljudi za informacijama: pojavila se ogromna količina knjiga, namijenjenih i početnicima i iskusnim igračima. Izlazile su knjige o otvaranjima, knjige o središnjici, knjige o završnicama. Objavljivane su knjige o taktici i strategiji, o tome kako savladati početnika i kako pobijediti Fišera. Nakon meča objavljen je veliki broj knjiga koje su govorile o događajima u Rejkjaviku. Prva, koju su napisali Dejvid Levi i Svetozar Gligorić, poslana je u štampu još prije nego što je rezultat meča bio zvanično objavljen, i pojavila se na policama njujorških knjižara dan nakon proglašenja konačnog ishoda. Gligorić je napisao posljednju rečenicu nakon što mu je njegov prijatelj Lothar Schmid javio da se Spaski predao telefonom. Sto hiljada primjeraka planulo je u nekoliko dana.
Interesovanje za šah bilo je toliko veliko da su velemajstori, pa čak i međunarodni majstori, mogli da žive od njega. Nagradni fondovi su porasli za sva takmičenja; moglo se zarađivati od seansi simultanke, pisanja knjiga i članaka, podučavanja. Edmar Mednis je postao profesionalac zajedno s još nekolicinom vrhunskih igrača: „U prvoj godini nakon meča novac je bukvalno padao s neba.“
Ubrzo nakon Rejkjavika, promoter iz San Franciska Sajrus Vajs iznio je ideju o profesionalnoj šahovskoj Velikoj ligi, u kojoj bi se pet američkih timova takmičilo međusobno u seriji mečeva prikazivanih na televiziji. U to vrijeme takva ideja djelovala je sasvim realno. Šah je ulazio u krug nacionalnih sportskih interesovanja. Deset godina kasnije, Šahovska federacija SAD imala je manje od 10 hiljada članova. Ali tada ih je bilo preko 60 hiljada, broj je stalno rastao, a napredak je djelovao kao nešto bez granica.
(Nastaviće se)