
(30.nastavak)
Sljedećeg dana sastavljena je takozvana Komisija za žalbe. Nju je formirao dr Eve, sa svojom, građaninu slobodnog svijeta svojstvenom, objektivnošću: Baturinski, Leeverik, Malčev (Bugarska), Edmondson (SAD), Šmid (SR Njemačka), Kampomanes, Lim Kok An (Singapur) – predsjednik. Sastav je izgledao sasvim normalno. Baturinski i Leeverik su kao dva pola, Malčev bi vjerovatno bio na strani Sovjeta, ali Edmondson bi, po logici, trebao biti na mojoj strani. Glavni sudija i organizator meča – njihova neutralna pozicija je očigledna! A predsjednik? Pa, predsjednik bi uopšte trebao biti uzor objektivnosti!
Izvinite na malom odstupanju, čitaoče. Odavno je poznato da za boljševike objektivnost u političkim pitanjima ne postoji. Veliki praktičar komunističke izgradnje Vladimir Iljič Lenjin je osudio „buržoaski objektivizam“ još prije rođenja sovjetske države! Za sovjetske službenike ne postoji logika, poštenje, objektivnost u političkoj borbi (a koja borba nije politička?!). Ono što je potrebno Sovjetima, to je logično, pošteno, objektivno! I zapadni službenik, nenaviknut na takav moral, nađe se u ćorsokaku! On popušta pred ljudima koji ne sumnjaju u svoju ispravnost, drski, beskompromisni, spremni na sve radi postizanja svog cilja!…
Tako je i u našem slučaju. Komisija se malo opirala, a zatim, popustivši pred žestokim, neobuzdanim pritiskom, krenula je da ugađa Sovjetima, glasajući protiv mene, glasajući protiv sopstvenih odluka, glasajući protiv svoje savjesti! Samo da bi Sovjeti bili zadovoljni, samo da bi konačno nastao mir.
Kako se ne sjetiti da je Sovjetski Savez uvijek bio inicijator demagoške kampanje za mir u čitavom svijetu. A u samoj zemlji ljudi su se smijali: „Da, rata neće biti. Ali će biti takva borba za mir, da kamen na kamenu neće ostati!“
…I tako, prvo zasjedanje Komisije. Prisutan je dr Eve, donekle smanjujući napetost svojim autoritetom. Centralno pitanje: mogu li igrati pod zastavom Švajcarske? Ako da – znači, nalazim se pod zaštitom švajcarske države, Šahovske federacije Švajcarske. Imamo dokaze. Federacija me podržava, država je saglasna da me uzme pod svoju zaštitu. Baturinski izjavljuje da po pravilima FIDE moram godinu dana boraviti u zemlji da bih imao pravo na zastavu. Eve odgovara da u pravilima FIDE takvog člana nema.
Napustivši Njemačku, Šmid je zatražio mišljenje autoritativne nezavisne pravne organizacije o ovom pitanju. To mišljenje, u vidu traktata na 10 stranica, se čita. Suština razmatranja pravnika: da bi se obezbijedila pravna jednakost u meču, meni treba omogućiti da igram pod državnom zastavom.
Baturinski se opire. On smatra da mogu igrati samo s natpisom „Stateless“ („bez državljanstva“). Komisija ga ne podržava. Sve je jasno: pravna organizacija i još uvijek objektivni članovi Komisije teže jednakosti učesnika, dok je sovjetska strana – protiv. Baturinski je bijesan! Izgubivši samokontrolu, s pjenom na ustima, on skače sa mjesta: „Ja sam odgovorni predstavnik sovjetske države“, viče on. „Ako Korčnoj bude imao zastavu, moja vlada neće pristati da započne ovaj meč!“ I zalupi vratima.
Eto ti! Eto ti aduta! Meč se neće održati? A šta da rade organizatori, koji su već uložili toliko truda i sredstava?! Razumijem Kampomanesa – sljedećeg dana on je glasao za Baturinskog. Logično: pretpostavimo da odbijem da igram bez zastave i meč sa mnom se neće održati. Pa šta onda. Doći će Spaski! Živjela FIDE i pravila meča koja je ona pripremila!
Sljedećeg dana Komisija se jednom zauvijek predala ucjeni sovjetskih funkcionera. Većinom glasova – četiri prema dva (Šmid, Leverik), uz jednog uzdržanog (Lim Kok An) – ostao sam bez zastave. Zatim je, u vezi s mojim protestom, prihvaćen kompromisni predlog Edmondsona: na sceni, pored zastava FIDE i Filipina, biće i zastava SSSR-a, ali na stolu za igru zastava neće biti uopšte.
Ipak je Lenjin bio u pravu: ne postoji nikakva „zlatna sredina”! „Objektivni“ Šmid se obezbijedio „objektivnim mišljenjem pravnika” i time mi izašao u susret. A „neutralni” Edmondson, veliki ljubitelj kompromisa, samo je pomogao Sovjetima u njihovoj još uvijek delikatnoj situaciji. Od tada sam bio lišen ne samo zastave, već i pravne ravnopravnosti!
A evo šta je pisala naša štampa tri godine kasnije, osvrćući se na meč Karpov – Korčnoj u Meranu:
„Sovjetska delegacija je od samog početka bila nastrojena tako da se borba na šahovskoj tabli vodi po svim pravilima FIDE i u skladu sa sportskom etikom. Upravo zato je naša delegacija, bez suvišnih sporova i diskusija, pristala da čovjek bez domovine – Korčnoj – igra pod zastavom Švajcarske…”
To je, objašnjava Rošalj, „formalno kršenje koje svjetskog prvaka… ne zanima.”
Zaista je čudesno kako se s vremena na vrijeme, u zavisnosti od geografije, mijenjaju interesi i predstave o sportskoj etici!
Da li se tada moglo pretpostaviti da će priča iz Bagija sa zastavama ikada biti ponovljena? A ipak – ponovila se, i to u meču u Njujorku 1990. godine između Kasparova i Karpova. Evo odlomka iz intervjua G. Kasparova za časopis „Šah u SSSR-u” (broj 4, 1991):
– U početku vaša odluka da igrate pod trobojkom Rusije nije izazvala veće negodovanje komuniste Karpova. Na otvaranju je rekao da mu je svejedno pod kojom ćete zastavom igrati. Ali kasnije se, izgleda, predomislio…
– Jednostavno, u početku nisu znali šta da rade. Karpovljeva delegacija je čekala instrukcije iz Moskve. A kada su one stigle, donesena je ista odluka kao nekada u Bagiju, kada su Korčnoja natjerali da skloni švajcarsku zastavu i istovremeno uklonili sovjetsku sa stola. A sada im je ruska trobojka toliko bila trn u oku, da su spremno žrtvovali i svoju – crvenu.”
(Nastaviće se)