
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
103.nastavak
Godine 1977. Fišer je raskinuo veze s crkvom, optuživši je za „satanizam“ i oštro kritikovao njene metode rada i principe rukovođenja. Od tog trenutka, šahovska zvijezda pretvorila se u potpunog samotnjaka. Oni s kojima je još uvijek održavao kontakt bili su obavezani zakletvom da ne otkrivaju njegovo boravište. Odnosi s onima koji bi prekršili to obećanje bili bi trajno prekinuti. Kako ga ne bi prepoznali, pustio je bradu i brkove. Pismo koje je Fišer poslao starom šahovskom prijatelju Bernardu Cukermanu, datirano 13. maja 1978. godine, pokazuje da je i dalje koristio Klaudiju kao sekretaricu. Poslao mu je njen broj telefona i dozvolio da zove na taj broj kako bi ostavljao poruke.
Fišerov život postao je plodno tlo za razne glasine, iako rijetko koja od njih djelovala pretjerano. Početkom 1981. godine proveo je nekoliko mjeseci u San Francisku, odigravši sedamnaest brzopoteznih partija s kanadskim velemajstorom grčkog porijekla Piterom Bajasasom (Fišer ih je sve dobio). Bajasas je rekao da je Fišer nosio sa sobom kofer pun kineskih i meksičkih lijekova, objašnjavajući to riječima: „Ako komunisti odluče da me otruju, neće im to lako poći za rukom.“ Pojavili su se i izvještaji da je zamijenio sve svoje plombe, uvjeren da Sovjeti mogu koristiti metal iz zuba kao prijemnik za štetne talase.
Popodne 26. maja 1981. godine policija je uhapsila Fišera, zamijenivši ga s pljačkašem banke, i bacila ga iza rešetaka na dva dana. Kasnije je objavio pamflet u kojem je živopisno opisao pretrpljena poniženja: „MUČILI SU ME U ZATVORU U PASADENI! Napisao Bobi Fišer, svjetski šampion u šahu.“ Odbijanje saradnje s vlastima i nespremnost da kaže svoju adresu bili su samo dio problema. Fišer se žalio da su mu „stavili lisice“ i da mu se metal urezao u meso. Kada je odbio da odgovori na pitanja, jedan policajac ga je, po Fišerovim riječima, „uhvatio za vrat i počeo daviti“. Iako nije znao ime policajca, zahtijevao je da ga identifikuju prema sljedećem opisu: „Veoma agresivan, kao pas koji laje, grize i pokazuje zube. Iznimno nasilan.“ Fišer je tvrdio da su ga skinuli i ostavili golog u vlažnoj ćeliji punoj promaje. Kroz mali prozorčić vidio je ljude kako prolaze, vikao je da ga muče do smrti, ali niko nije došao da mu pomogne.
Očigledna Fišerova nesposobnost da razdvoji ozbiljno od svakodnevnog ostavlja bez riječi. Histerični ton provlači se kroz čitav tekst. „Poštovanje zakona u zatvoru je obmana. Svuda vise natpisi ‘Zabranjeno pušenje’, i zatvorenicima je zaista strogo zabranjeno da puše. Međutim, primijetio sam kako jedan svijetloputi tamnoputi stražar puši kad god mu se prohtije.“
Tekst je potpisan:
Robert Dž. Džejms (profesionalno poznat kao Robert Dž. Fišer ili Bobi Fišer, svjetski šampion u šahu)
Nakon toga, „Robert Dž. Fišer, svjetski šampion u šahu“, pretvorio se u skitnicu. Sredinom osamdesetih neko vrijeme je živio u Njemačkoj. Mihael Becold, tada školarac, a kasnije velemajstor, svakodnevno je tri mjeseca analizirao sa njim. Fišer je i dalje bio noćna ptica, ustajao bi u drugom dijelu dana i obilno ručao u pet poslijepodne — kašu, jaja i hljeb. Prema Becoldu, progonila ga je „jedna partija iz šezdesetih, i problem je bio u tome treba li gurnuti pješaka na h6 ili ne. To je bilo jedino pitanje. Rekao je da analizira tu partiju više od trideset godina i ne može da odluči da li treba odigrati taj potez ili ne. To je djelovalo veoma čudno.“
Zatim se samotnjak ponovo pojavio. Godine 1992, usred rata u Jugoslaviji, tačno dvadeset godina nakon meča u Rejkjaviku, Spaski i Fišer su se ponovo sastali u revanš-meču. Organizovao ga je Jezdimir Vasiljević, srpski bankar sumnjive reputacije, ponudivši pet miliona dolara iz svojih bankarskih sredstava (dvije trećine pobjedniku, trećina poraženom), kako bi naveo bivše šampione da se vrate za tablu. Naravno, svjetska štampa se okupila u punom sastavu, gonjena radoznalošću da vidi borbu između dvojice stara rivala, ali prije svega — samog Fišera. Kako on izgleda poslije svih tih godina?
Vitka, dječačka figura Fišera iz vremena Rejkjavika potpuno se promijenila. Sada mu je bilo četrdeset devet godina, bio je ćelav, popunio se, brada s prosijedim pramenovima slagala se s njegovim odijelom, i u cjelini je ličio na univerzitetskog profesora. Fišer je ovaj meč smatrao „svjetskim prvenstvom“ — apsurdno, s obzirom na to da mu je titula oduzeta prije sedamnaest godina, a da je Spaski po rejtingu bio otprilike stoti igrač na svijetu.
Meč, koji se odigravao u Beogradu i na slikovitom ostrvu Sveti Stefan u Crnoj Gori, na Jadranskom moru, bio je trijumf Fišerove nepopustljivosti (ali i njegovih principa), jer su pravila bila upravo ona na kojima je on insistirao još 1974. godine. Ipak, njegovo učešće u meču usred jugoslovenskog građanskog rata bilo je kršenje sankcija UN-a: američko ministarstvo finansija ga je unaprijed obavijestilo da će, ukoliko meč počne, prekršiti predsjednički dekret (br. 12810), što je ozbiljan zločin koji povlači veliku novčanu kaznu i/ili zatvorsku kaznu.
On je ignorisao upozorenje. Na konferenciji za štampu Fišer je otvorio svoju pohabanu kožnu aktovku i izvadio pismo iz ministarstva finansija. Zatim je pljunuo na njega. Kada su ga pitali o dvojici najjačih šahista svijeta, Karpovu i Kasparovu, nazvao ih je „beznačajnim šahistima“. U Sjedinjenim Državama izdat je nalog za Fišerovo hapšenje, koji je i dalje na snazi.
Za navijače oba šampiona, meč-revanš nije bio naročito zanimljiv; podsjećao je na susret bivših boksera teške kategorije koji nisu u najboljoj formi, a izašli su u ring da bi isplatili stare dugove. Nakon prve partije, stručnjaci su bili oduševljeni: Fišer je pobijedio na briljantan način, podsjetivši na Fišera iz starih vremena. Međutim, takvu formu uspio je da zadrži samo nekoliko partija. Iako je pobijedio ubjedljivo — deset pobjeda prema pet Spaskog, uz petnaest remija — kvalitet igre bio je prilično prosječan. Dva mjeseca meča donijela su protivnicima odličnu zaradu, ali su legendu Rejkjavika lišila sjaja, kao što loš nastavak pokvari originalni film.
(Nastaviće se)