Autor: Jurij Šaburov
„Ali svjetski šampion je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, primijeti Romanovski.
„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, odgovori Aljehin.
Ova dalekovidna prognoza svjedočila je o dubokoj strategiji Aleksandra Aljehina u borbi za svjetsku titulu, o njegovoj sposobnosti da predvidi razvoj događaja.
Programom Kongresa u Manhajmu bilo je predviđeno održavanje nekoliko takmičenja, od kojih je glavno bio međunarodni turnir, koji je okupio 18 vodećih majstora iz raznih zemalja.
Ponesen nedavnim pobjedama u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin je igrao sigurno i stalno se nalazio u vodećoj grupi, iako je dva puta posrnuo – remi u drugom kolu s Klugerom i poraz crnima u šestom kolu od Janovskog. Ali već u devetom kolu izbio je na prvo mjesto. Poslije jedanaestog kola imao je 9½ poena od 11 mogućih, dok su ga pratili Vidmar sa 8½ i Špilman sa 8 poena.
Na četvrtom do šestog mjesta bili su Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom Bogoljubov i Tarraš. Ove pozicije ostale su nepromijenjene u tabeli, iako je do kraja turnira ostalo još šest kola.
19.jula, a po novom kalendaru 1. avgusta 1914. godine, Njemačka je objavila rat Rusiji. Sva takmičenja u Manhajmu bila su prekinuta, a nagrade su dodijeljene onima koji su do tada imali najbolje rezultate. Dodjela prve nagrade na međunarodnom turniru majstoru Aleksandru Aljehinu, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, bila je od strane svih učesnika prihvaćena kao potpuno zaslužena nagrada.
Zbog izbijanja rata, svi ruski učesnici Kongresa Njemačkog šahovskog saveza bili su internirani. Prvo su odvedeni u policijsku stanicu u Manhajmu, zatim prebačeni u vojni zatvor u Ludvigshafenu, a potom, 4. avgusta, u civilni zatvor u Raštatu.
U Raštatu je Aleksandar Aljehin boravio u istoj ćeliji s Jefimom Bogoljubovim, Abramom Rabinovičem i Samsonom Vajnštajnom. Kasnije se prisjećao dana provedenih u zarobljeništvu i pričao: „Život u zatvoru bio je prilično jednoličan, nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. S Bogoljubovim sam satima igrao šah naslijepo. Naše bitke su bile prekinute kad su me na četiri dana smjestili u samicu zbog toga što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom stroju kao guske) jednom usudio da se nasmiješim…“ Očigledno je čuvar to protumačio kao grubo kršenje zatvorskog režima.
Govoreći o nedostatku šaha u ćeliji, Aljehin nije pomenuo da je u Manhajm stigao sa sobom noseći male putne šahove s tamnocrvenim i bijelim figurama, izrezbarenim od slonovače. Međutim, Nijemci su mu ih oduzeli pri hapšenju. Tek prilikom puštanja iz zatvora šah mu je vraćen, a Aljehin ga je poklonio Aleksandru Seleznjevu, budućem šahovskom majstoru i poznatom problemistu, koji je tada i dalje bio u zatvoru. Tek 1924. godine Seleznjev se uspio vratiti u domovinu.
Tri godine je živio u Moskvi, a zatim se preselio u Donbas. Tamo je na jednom od turnira sreo Alekseja Aljehina, sekretara Ukrajinske šahovsko-damske sekcije. Ispričao mu je sudbinu putnih šahova njegovog mlađeg brata i pitao za savjet šta da učini s njima. Dogovorili su se da napišu pismo Aleksandru Aljehinu u Pariz. Odgovor je ubrzo stigao. Svjetski šampion je poželio da se šah pokloni najboljem šahisti iz redova radnika.
Godine 1929. njihov vlasnik postao je dvadesetogodišnji Grigorij Šer iz kotlarsko-mostovske radionice Donjeckog metalurškog kombinata, koji je osvojio prvo mjesto na turniru radnika Donbasa. Dalja sudbina putnih šahova Aleksandra Aljehina ostaje nepoznata.
Međutim, vratimo se sada u 1914. godinu, ruskim šahistima — nesrećnim zatočenicima zatvora u Raštatu.
(Nastaviće se)