Autor: Jurij Šaburov
Ovim interesantnim sjećanjima savremenika Aljehina dodaćemo samo to da je ta egzibiciona partija s Laskerom završena neriješeno.
Ubrzo, 18. marta 1914. godine, u Moskvi je održana alternativna simultanka Laskera, Aljehina i Bernštajna na 21 tabli. Seanseri su pobijedili 14 i izgubili 2 partije, dok su na preostalim tablama zabilježeni remiji. Simultanci je prisustvovao veliki broj gledalaca, i o njoj se naširoko pisalo u novinama.
Sutradan je Aljehin održao simultanku naslijepo na 7 tabli. Na iznenađenje publike, prilično brzo je pobijedio u 5 partija, dok je jedna završena neriješeno.
Dana 21. marta 1914. godine, Lasker i Aljehin, ispunjavajući obećanje dato ljubiteljima šaha iz Serpuhova nakon završetka egzibicione partije, stigli su u ovaj grad u blizini Moskve. Svjetski prvak je održao simultanku na 38 tabli, a Aljehin je, nakon završetka te simultanke, igrao istovremeno sedam partija naslijepo.
U Serpuhovu se i danas prepričava anegdota o dami koja je, čuvši za upravo održanu simultanku koju je Aljehin igrao ne gledajući tablu, ogorčeno uzviknula: „Kako vas nije sramota da kažete da je Aljehin slijep! Prije sat vremena me pogledao svojim blistavim očima i čak mi se nasmiješio!“
Vrativši se u Sankt Peterburg svojim brojnim obavezama, Aljehin je sa interesovanjem pratio pripreme za sastanak ruskih šahista povodom stvaranja dugo očekivanog Svesvesruskog Šahovskog Saveza. Ideju o njegovom osnivanju još 1885. godine iznio je Mihail Ivanovič Čigorin, koji je u časopisu „Šahovski vjesnik“ pisao da bi takav savez mogao redovno organizovati godišnje kongrese i turnire u raznim gradovima, čime bi se ujedinjavali šahisti.
I tako je 10. aprila 1914. godine, na inicijativu Sankt Peterburškog društva ljubitelja šahovske igre, napokon osnovana takva organizacija. U početku je u Svesvesruskom Šahovskom Savezu bilo 85 pojedinačnih i 738 kolektivnih (grupnih) članova, koji su formirali 27 lokalnih odjeljenja. Za predsjednika saveza izabran je P. P. Saburov. Bila je predviđena opširna programska aktivnost Saveza, ali je Prvi svjetski rat koji je ubrzo uslijedio, poremetio sve planove…
Međunarodni turnir u Sankt Peterburgu, organizovan zahvaljujući donacijama mecena i sredstvima prikupljenim putem pretplatnih listova i prodaje ulaznica, što je ukupno donijelo oko 20 hiljada rubalja, obećavao je da bude važan i veliki događaj. Njegov pobjednik (ukoliko to ne bi bio Emanuel Lasker) dobijao je povlašćeno pravo na meč sa svjetskim šampionom.
Kako bi se u izboru izazivača maksimalno smanjio element slučajnosti, odlučeno je da se takmičenje održi u dvije faze — najprije turnir po jednokružnom sistemu sa učešćem 11 velemajstora i majstora, a zatim dvokružni turnir među petoricom najboljih iz prve faze. Konačan rezultat te petorke određivao se zbirom poena osvojenih u oba turnira.
Eto takav složen, a po zamisli organizatora optimalno objektivan sistem za određivanje najboljih igrača očekivao je učesnike međunarodnog turnira.
Mnoge je zaintrigiralo predstojeće rivalstvo Laskera i Kapablanke — jer se do tada nikada nisu sastali. Turnir je izazvao šahovski entuzijazam kakav Rusija još nije vidjela. Među gledaocima su se mogli sresti čak i šahovski entuzijasti sa Dalekog istoka, koji su do Sankt Peterburga prešli put duži nego mnogi učesnici iz inostranstva.
I njihova očekivanja su se ispunila — turnir se pretvorio u izuzetno borbeno i napeto takmičenje.
Kvalifikaciona faza turnira održana je od 8. do 23. aprila 1914. godine i, donekle, donijela je senzaciju. Prvo mjesto, s prednošću od poen i po, zauzeo je genijalni Kubanac Hose Raul Kapablanka — 8 poena.
Na drugom i trećem mjestu našli su se predstavnici Njemačke — svjetski šampion Emanuel Lasker i Zigbert Tarraš. Četvrto i peto mjesto, sa po 6 poena iz 10 partija, podijelili su Aleksandar Aljehin i Frenk Maršal (SAD).
Njih petorica su prošli u finalni turnir.
(Nastaviće se)