VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (28.nastavak)

(28.nastavak)

PRVI SUKOBI

Neposredno pred početak meča, uzimajući u obzir veliko interesovanje štampe za predstojeći meč, preduzeo sam još jedan pokušaj da pomognem svojoj porodici. Na aerodromu u Cirihu, pred let za Manilu, objavio sam otvoreno pismo L. I. Brežnjevu. Po dolasku u Manilu, predali smo to pismo sovjetskoj ambasadi. Kasnije sam, na svojoj konferenciji za štampu, ponovo pročitao tekst pisma:

________________________________________

„Duboko poštovani gospodine Brežnjev,

Vama se obraća profesionalni šahista, velemajstor, do nedavno državljanin SSSR-a, sada nastanjen u Švajcarskoj. Prije dvije godine, ne mogavši više da podnosim otvoreno neprijateljski odnos partijskih i sovjetskih sportskih rukovodilaca i ne nalazeći mogućnost da nastavim aktivnu kreativnu djelatnost u SSSR-u, emigrirao sam na Zapad.

U Sovjetskom Savezu ostala je moja porodica – žena i sin. Lojalni sovjetski građani, oni su, vođeni osjećajem ljubavi prema mužu i ocu, u julu 1977. godine podnijeli zahtjev za izlazak iz SSSR-a. U novembru 1977. mojoj porodici je odbijena viza za izlazak. U usmenom razgovoru rukovodioci milicije u Lenjingradu nisu krili da su članovi moje porodice taoci koji treba da plate za moj bijeg.

Od trenutka podnošenja zahtjeva za izlazak prošla je gotovo godina. Položaj mojih najbližih je katastrofalan. Oni su lišeni sredstava za život, mogućnosti da rade ili studiraju. Vlasti ih gledaju sa sumnjom i zlobom, ljudi izbjegavaju kontakt sa njima. Prava zagarantovana Ustavom sada su grubo ograničena za članove moje porodice, a obaveze nisu! Mog sina, koji je već godinu dana odlučan da se oprosti s domovinom, sada žele da pošalju u vojsku.

Vi, gospodine Maršale Sovjetskog Saveza, veličate junaštvo Muhameda Alija, koji je odbio da ratuje u Vijetnamu. A moj sin takođe ne želi da ratuje, ne želi da bude vojnik vojske zemlje koja je njegovog oca nemilosrdno progonila!

Čudno je, gospodine Predsjedniče Vrhovnog Sovjeta SSSR-a,

kakav je to poziv na rad, na stvaranje nezdravih odnosa u sportu.

I, na kraju krajeva, zbog profesionalne nesposobnosti sovjetskih rukovodilaca ne kažnjavaju se oni koji su krivi, već oni koji su nezaštićeni…

Ovog dana, na Filipinima počinje meč za svjetsku titulu između sovjetskog velemajstora, svjetskog šampiona A. Karpova i mene.

Sovjetsko rukovodstvo je više puta izjavljivalo da sport treba da bude odvojen od politike. Uvjeren sam da će na tom principu insistirati i zemlje učesnice Olimpijade koje treba da se održe 1980. godine u Moskvi.

Obraćam se Vašem političkom razumu, gospodine Generalni sekretaru!
Da bi meč za svjetsku titulu u šahu protekao u normalnoj, sportskoj atmosferi, bez političkih komplikacija, molim Vas da dozvolite mojoj porodici da napusti SSSR.

Molim Vas da pokažete dobru volju i ispunite jednu od odluka međunarodne konferencije o ljudskim pravima u Helsinkiju, koja predviđa spajanje članova porodica. Obraćam se Vašem milosrđu, gospodine Predsjedniče. Molim Vas da pokažete samilost prema dvoje građana SSSR-a čiji životi, voljom sudbine, više nisu povezani sa životom sovjetskog društva, i da im dozvolite da napuste Sovjetski Savez.

Velemajstor Viktor Korčnoj


Tokom konferencije za štampu, pismo koje je predato ambasadi bilo mi je vraćeno u hotel. Koverta je bila poderana, unutra – nijedne riječi odgovora. Pa dobro, diplomate svake zemlje različito shvataju svoju dužnost.

Ne treba da budemo naivni: sa sadržajem pisma, naravno, upoznali su se službenici ambasade, rukovodstvo sovjetske delegacije i, bez sumnje, neko iz sovjetske vlade. Po svemu sudeći, nakon što su pismo primili u ambasadi, zavladala je pometnja. Po Baturinskog je hitno poslato vozilo i on je doveden na konsultacije.

Direktan odgovor na pismo nikada nije uslijedio.
Ali mjesec dana kasnije, u svojoj izjavi, Baturinski je pomenuo političke insinuacije i provokacije Korčnoja uoči meča – imajući, najvjerovatnije, prvenstveno na umu moje pismo Brežnjevu.

Uobičajena logička greška — zamjena uzroka i posljedice — rado se toleriše u sovjetskim političkim raspravama!
Šta je, u krajnjoj liniji, zapravo provokacija: samo progon moje porodice ili pominjanje tog progona?!

…Dakle, 2. jula u Manilu je stigla moja ekipa u sastavu od pet ljudi: Kin, Stin, Murej, fraulein Leeverik i ja. Tokom noći su stigli i Sovjeti – u sastavu od četrnaest ljudi… Bio sam psihološki spreman za žestoku borbu, ali sam ipak, suočen s dolaskom tako velike ekipe, pao u depresiju.

3. jula održana je konferencija za štampu sovjetske delegacije. Protekla je prilično dosadno. U svojoj izjavi Baturinski je istakao da su došli da igraju šah – čist šah.
I, iz nekog razloga, niko od novinara nije postavio pitanje: ako su došli samo s tom svrhom, zašto ih je onda tako mnogo?! Sovjeti su se, uostalom, koliko su mogli, trudili da sastav svoje delegacije drže u tajnosti. Jedan od novinara postavio je pitanje o mojoj porodici. Ali je odgovor opet bio isti – onaj glupavi:

„Mi smo došli da igramo šah, ništa drugo ne znamo.”

Moja konferencija za štampu održana je dan kasnije. Pročitao sam pismo Brežnjevu i izjavio da odgovornost za očajnu situaciju moje porodice snosi Sovjetska šahovska federacija, i da bi Karpov, ako bi želio, zahvaljujući svom izuzetnom statusu u SSSR-u, mogao da se založi da se mojoj porodici dozvoli odlazak.
Ponovo – po ko zna koji put! – napomenuo sam da čovjek sa takvom prošlošću kao što je ima Baturinski, nema pravo da predvodi šahovsku delegaciju na meču za svjetsku titulu.

Iskoristio sam prisustvo Talja na konferenciji i uputio mu prekor:

„Nema pravo velemajstor da piše o drugom velemajstoru gadosti i svjesne laži!”
Zatim sam pokazao novine u kojima je Talj napisao da su niskorazredne trikove Fišera nadmašili postupci Korčnoja u meču sa Spaskim…

Ima pravo, dragi čitaoče!
Zamislite da ste velemajstor svjetske klase, i da vam tri godine ne dozvoljavaju da putujete na međunarodne turnire — pa vi biste napisali i mnogo gore od toga!

Usput, neko me je pitao da li se bojim za svoj život.
Odgovorio sam:

„U ovom meču sam potreban Karpovu kao partner, i ako izgubim – sve će biti u redu.
Ali ako, ne daj Bože, pobijedim – e onda ću zaista morati da se bojim za svoj život!”

(Nastaviće se)