
(27.nastavak)
U mojim odnosima sa sovjetskom stranom po tom pitanju postoji jedna slaba tačka: ja nisam državljanin nijedne zemlje i ne mogu da pozovem porodicu zakonski kod sebe. Ali to je bila vaša sopstvena ideja – da mi se dodijeli državljanstvo FIDE! Mislim da je moj lični problem ipak više povezan sa borbom FIDE za građanska prava nego sa problemom Šahovske federacije Južne Afrike, koja je izbačena iz FIDE na zahtjev Sovjeta!
Ako su Sovjeti zaista toliko osjetljivi na građanske slobode u drugim zemljama, nagovijestite im da bi za početak bilo dobro da demonstriraju malo unutrašnje slobode…
Sa najboljim željama, V. Korčnoj
Da su pustili moju porodicu, ne bih osjećao tako strašnu odgovornost na svojim plećima, a i politička tenzija oko meča bila bi neuporedivo manja. Uskoro sam dobio odgovor od dr Euwea. Izgleda da moje pismo nije shvatio ozbiljno i odgovorio je u šaljivom tonu. Najvjerovatnije je to pismo napisao generalni sekretar FIDE, član Komunističke partije Holandije, gospođa Ines Bakker, a Euwe ga je samo potpisao. A sa tim ljudima sam još 1976. godine, tokom turnira u Amsterdamu, razgovarao o tome da li da ostanem u Holandiji ili ne. Bili su tada veoma ljubazni…
Da, usput rečeno – kažu da u Holandiji članstvo u komunističkoj partiji ne samo da se ne smatra zločinom, već čak ni kompromitujućom okolnošću. Međutim, u zemljama klasične demokratije, kao što su SAD i Njemačka, članovi komunističke partije su pod sumnjom i ne primaju se baš u svaku državnu službu. Pokušajmo da shvatimo – ko je ovdje u pravu?
Prije mnogo godina, dok sam još bio sovjetski komunista, sreo sam jednu ženu – članicu tada ilegalne komunističke partije Španije. Dopali smo se jedno drugome i razvila se prilično povjerljiva konverzacija. „Ispričajte mi o svojoj zemlji, sanjam da je posjetim“, zamolila me. „To vam je kolos na glinenim nogama“, počeo sam. „Vlada SSSR-a tvrdi da od jutra do mraka brine o narodu, ali u stvarnosti je uopšte ne zanimaju problemi tog naroda. Zemlja proizvodi nevjerovatne količine oružja, a prodavnice su prazne. Nema ni traga od slobode. Vi, obična Špankinja, bili ste i u Francuskoj, i u Njemačkoj, i u Africi, a ako ja, kao velemajstor, budem loše igrao šah, neće me nigdje pustiti…“ Lice žene, koja je samo minut ranije bila tako srdačna, iznenada se promijenilo. Od ogorčenja prešla je čak sa engleskog na španski: „Kako se uopšte mogu slati u inostranstvo ljudi koji tako loše govore o svojoj zemlji!“
Glavno što razlikuje komunističke partije od ostalih i povezuje ih međusobno jeste – gvozdena partijska disciplina! To je princip demokratskog centralizma, po kojem je odluka većine obavezna za svakog člana partije, čak i ako on ima drugačije mišljenje, čak i ako po svojoj državnoj funkciji nema pravo da je sprovede! Prije svega on je – član partije! A tek onda – muškarac, žena, građanin, činovnik, šahista, ili bilo šta drugo!
Zato je 28. jula 1976. godine kalvinistkinja gospođica Bakker prvo odvezla mene u neko zabito selo kod svojih roditelja, uvjeravajući me da je to najsigurnije mjesto u cijeloj Zapadnoj Evropi, a zatim je, odmah po povratku u Amsterdam, komunistkinja Ineke Bakker bila dužna da obavijesti saborce iz partije gdje se nalazim. I ko zna, da nije holandska policija tada brzo reagovala, možda bih i ja podijelio sudbinu sovjetskog trenera za kanu, kojeg su agenti KGB-a oteli iz SR Njemačke naočigled zapanjene Evrope?
…Par dana prije polaska za Filipine pročitali smo u „Sovjetskom sportu“ zanimljivu zabilješku pod naslovom „Pred daleki put“. Ovako je počinjala: „Kada se čovjek sprema na dalek put da bi obavio veliki, važan zadatak za cijelu zemlju, prijatelji ga ispraćaju toplim riječima ohrabrenja. Danas ih je čuo Anatolij Karpov…“
Kako da ne, „veliki“ i „važan“! Nakon mog odlaska iz SSSR-a tamo su se potrudili da iz upotrebe izbace svu šahovsku literaturu u kojoj se pominje moje ime – svu literaturu za proteklih 25 godina! U Sovjetskom Savezu vlada glad za šahovskim knjigama, ali izdanja u kojima se pominje moje ime ne primaju čak ni antikvarnice! A ime tog „zločinca“ sada je opet trebalo da se štampa u novinama! Pa neka taj meč bude isto tako pobjedonosan kao tri godine njegovog, Karpovljevog, vladanja – neka donese još više slave sovjetskom svjetskom šampionu!
Ne, taj meč Karpovu nije donio slavu…
I mene su ispratili veoma toplo, i meni su stizala pisma iz mnogih zemalja, iskrena, bez ikakvog lažnog patosa. Evo jednog od tih oproštajnih pozdrava:
„Dragi Viktore! Nimalo ne osporavajući sposobnosti Vašeg protivnika, mi u njemu ipak prije svega vidimo predstavnika partijskog, ideološkog šaha, u kojima partijske smjernice nadjačavaju sportski duh. U tom smislu, Karpov Vam nije samo protivnik, već i neprijatelj, jer je tu životnu poziciju sam odabrao. Danas Vi predstavljate Šah, i mi, vjerujući u pobjedu šaha nad politikom, želimo Vam čvrstinu i mirnoću. Navijamo za Vašu pobjedu.
Vaši odani navijači, bivši sovjetski politički zatvorenici
Glezer, Mešeer, Kornblit (Beer Ševa, Izrael)“
Nažalost, daleko od toga da su svi na Zapadu shvatili značenje tog meča. Avaj, lakše je naučiti slijepog da se orijentiše nego političkog slijepca da shvati šta ga okružuje.
(Nastaviće se)