Bobi Fišer ide u rat (100.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

100.nastavak

Nakon što je Fišer postao šampion, ostao je na Islandu još dvije nedjelje, provodeći dane s Palsonom, plivajući, igrajući bilijar i, naravno, sjedeći za šahovskom tablom. 15. septembra zamijenio je mirni islandski život za njujoršku užurbanost. Sljedeće sedmice u „City-hallu“ održan je veličanstveni prijem kod gradonačelnika-republikanca Džona Lindseja, koji je pozdravio Fišera kao „najvećeg majstora na svijetu“, a šef Bruklina Sebastijan Leon nazvao je stanovnika svog kraja šampionom „istinskog bruklinskog sporta — sporta intelektualaca“. Veliki plakat je glasio: „Dobrodošao, Bobi Fišer, šampion svijeta u šahu“. Pažljiv pogled na službene pozdrave mogao je primijetiti štedljivost lokalnih vlasti: na poleđini plakata bila su čestitanja drugim herojima — ekipi „Apolo-16“, koja se vratila na Zemlju 27. aprila, šest dana nakon slijetanja na Mjesec.
Kao i svi šahovski organizatori, gradski zvaničnici bili su u neznanju: hoće li Fišer uopšte doći? Novinari su citirali riječi jednog pomoćnika, koji je rekao da je, kada su Fišeru ponudili ključeve grada, on odgovorio: „Ja živim ovdje, čemu mi ključevi?“ Na samom prijemu bio je u izuzetno opuštenom stanju, sa toliko volje da dijeli autograme da je nekoliko novinara koji su se šetali u blizini smatrao obožavaocima, i davao im autograme. Izgovarajući svoj govor, čak je i našalio: „Volio bih da razjasnim neke glasine — mislim da su potekle iz Moskve. Nije tačno da me je Henri Kisindžer zvao noću i sugerisao poteze.“ Međutim, na radost onih koji su očekivali od Fišera divlje ispade kako bi ih kasnije pričali na zabavama, nešto u njegovom ponašanju ostalo je nepromijenjeno. Zabranio je bilo kakvo snimanje na prijemu, a tek nakon dugih pregovora mediji su bili dozvoljeni.

Njegova budućnost i budućnost svjetskog šahovskog šampiona činili su se zagarantovanim. Urednička riječ u „New York Timesu“ obavještavala je: „U šahu je počela era Fišera, koja obećava sjaj drevne igre, kakvog nikada prije nije bilo.“ Fišer je tvrdio da neće izbjegavati odbranu svoje titule; naprotiv, redovno će se boriti sa izazivačima. Malo je ko vjerovao da će pretrpjeti poraz u narednih deset godina. Jedini izuzetak bio je njegov bivši sekundant Lari Evans: „Imam osjećaj da on više nikada neće igrati na šahovskim takmičenjima.“

Svi su vjerovali da će Fišer uskoro ući u klub multimilionera. Gotovo odmah nakon meča, preduzetnik i obožavalac bridža Aira Dž. Korn, sa finansijskom podrškom kojom je američka ekipa u bridžu pobijedila na svjetskim šampionatima 1970. i 1971. godine, ponudio je da organizuje meč-revanš između Fišera i Spaskog. Riječ je bila o mogućoj simultanoj demonstraciji partija u londonskom „Albert-holu“. Povoljne ponude za turnire stizale su gotovo svakodnevno, od Katara do Južnoafričke Republike, od predsjednika Filipina Ferdinanda Markosa do iranskog šaha.

Međutim, ubrzo su producenti, promotori, finansijeri i sponzori naišli na iritirajuću reakciju Fišera na potrebu potpisivanja ugovora. Uznemireni Pol Maršal se sjeća da su bili dogovoreni grandiozni ugovori, ali, iako je „Fišer želio novac, pisana obećanja nije davao, a dobiti novac bez njih bilo je nemoguće.“

Kompanija „Warner Brothers“ planirala je da izda Božićni album na kojem bi Fišer snimio nekoliko osnovnih šahovskih lekcija. Dva producenta su tokom meča otputovala u Island kako bi pokušali da postignu dogovor o uslovima. Fišer je bio previše zauzet da im posveti vrijeme. Ipak, ponuđeni novac ostavio je utisak — moguća zarada mogla je biti veoma značajna. Evans je izrazio želju da pomogne u sastavljanju dokumenta sa primamljivim honorarom. Pitao je predsjednika „Warner Brothers“ da li sam Fišer treba da potpiše ugovor, na šta su mu odgovorili „ne“, to je bila samo formalnost. Svi detalji su već trebalo da budu dogovoreni u principu. Evans je rekao: „U tom slučaju bih više volio da unapred dobijem novac“. On je plaćen.

Jedan preduzetnik ponudio je Fišeru oko milion dolara za potpis na šahovskim kompletima, a Palsonu su obećali procenat ako bi mogao da ubijedi svog prijatelja. „Rekao sam Bobiju: ‘Šta nije u redu? Ti želiš da šah bude u svakom domu.’ Siguran sam da bih mogao da ga ubijedim, ali za to je bilo potrebno više vremena. Oni su željeli brz odgovor, jer je već bio septembar, a kompleti su morali da se pojave u prodavnicama do Božića.“ Na kraju su svi ovi i ostali predlozi propali.

(Nastaviće se)