Autor: Jurij Šaburov
Lideru se približavaju Fljamberg – 9 i Nimcovič – 8 poena. A do kraja je ostalo još pet dugih i teških kola… „Treba naći snagu za novi prodor naprijed, maksimalno se skoncentrisati, odvojiti se od svega što nema veze sa šahom“, sugeriše sebi Aljehin.
Ponovo je krajnje usredsređen i pažljivo traži skrivene resurse napada u svakoj poziciji. Slijedi niz od tri pobjede. Ali pratioci ne zaostaju, idu mu za petama.
I tu se dešava nešto nepredviđeno. U pretposljednjem kolu, iako je imao figuru više, potpuno neočekivano gubi od Efima Bogoljubova, nad kojim će u budućim takmičenjima gotovo redovno odnijeti pobjedu.
Situacija u borbi za prvo mjesto postaje krajnje napeta. U vođstvo izlazi Fljamberg sa 13 poena. Aljehin i Nimcovič, koji ga je sustigao, zaostaju pola poena. Sve treba da odluči posljednje kolo.
17.januara 1914. godine sala je bila prepuna. Svi su s velikim interesovanjem pratili partije trojice vodećih na turniru, očekujući rasplet. Ulog je bio veliki: pobjednik je dobijao pravo učešća na međunarodnom turniru koji će početi u Sankt Peterburgu za dva i po mjeseca. A tamo — čitava plejada imena na čelu sa svjetskim prvakom Em. Laskerom, H. R. Kapablankom. Kandidati za učešće na tako reprezentativnom takmičenju nisu mogli da ne osjećaju ogromnu napetost u časovima posljednjeg kola.
Iskušenje su izdržala dvojica: Aljehin je crnim figurama pobijedio S. Alapina, a Nimcovič bijelim Levenfiša. Fljamberg je izgubio.
Sveruski turnir majstora imao je dva pobjednika — Aleksandra Aljehina i Arona Nimcoviča.
A po uslovima je mjesto na međunarodnom turniru bilo predviđeno samo za jedinog pobjednika. Da bi se on odredio, bilo je potrebno organizovati dodatno takmičenje — meč od četiri partije. Nimcovič je oduvijek bio poznat po izrazitoj nervozi, ali ovoga puta strasti su se uzburkale preko svake mjere. Naravno, igra u takvoj atmosferi nije pogodovala stvaralaštvu. Iako je Aljehin, pobijedivši u prvoj partiji, uvrstio tu partiju u zbirku svojih najboljih partija, u njoj se ipak osjeća odjek pretjerane napetosti meča.
U drugoj partiji Nimcovič je uzvratio i odmah predložio da se meč proglasi neriješenim. Organizatori turnira odlučili su da ne izazivaju sudbinu i dozvolili su obojici pobjednika Sveruskog turnira majstora da učestvuju na međunarodnom turniru.
Do početka glavnog događaja jubilarnih svečanosti Šahovskog društva Sankt Peterburga — međunarodnog turnira — ostalo je oko tri mjeseca. Neki od gostujućih velemajstora iz inostranstva već su gostovali po gradovima Rusije, a Aleksandar Aljehin je bio razapet na sve strane. Trebalo je pohađati nastavu u Pravničkoj školi, spremati se za završne ispite, a u isto vrijeme ubrzano se pripremati za susrete sa proslavljenim majstorima.
Upoređujući partnere, moglo se reći — led i plamen. Stariji Lasker, s vječnom cigarom, hladnokrvan i pribran, bio je potpuna suprotnost svom mladom protivniku, koji je neprestano vrtio pramen kose i često ustajao nakon što bi povukao potez. Nije nam bio potreban komentator: na njegovom izražajnom licu odražavale su se sve unutrašnje emocije. Bio je dobro raspoložen, a gledaoci su bili uvjereni da mu je pozicija dobra. Nakon završetka partije, iznad table su brzo promicale tanke ruke Aljehina, koji je pokazivao bezbrojne varijante.
Treba napomenuti da je nekoliko godina kasnije Aljehin razvio drugačiji, smiren način ponašanja tokom partije. Njegova popularnost je vrtoglavo rasla…
U februaru 1914. godine Aleksandru Aljehinu je na kućnu adresu dostavljen koverat sa inostranim poštanskim markama. U njemu se nalazilo pozivno pismo da dođe na šahovsku turneju u Buenos Ajres. To je, naravno, bilo vrlo primamljivo, ali tada Aljehin nije mogao da prihvati tako laskavu ponudu i odgovorio je učtivim odbijanjem.
Želio je da ubrza svoje upoznavanje sa slavnim šahistima, da s njima uspostavi korisne kontakte, i odlučio je da makar na nekoliko dana ode u rodnu Moskvu, prateći strane majstore.
Već 15. marta 1914. godine Aljehin je igrao egzibicionu partiju sa Laskerom u Moskovskom lovačkom klubu u ulici Vozdviženka broj 8.
„Oko onih koji su igrali nije bilo nikakvih ograda,“ prisjećao se H. K. Baranov, „ali publika nije prilazila blizu stolu i držala se disciplinovano. Demonstracionih tabli tada takođe nije bilo, i mnogi su u rukama držali džepne šahove. Potezi su se u publici prenosili šapatom, od usta do usta. Ali kada je Aljehin žrtvovao lovca, sala je uzrujano zabrujala i utihnula tek pod njegovim pogledom.“
-Nastaviće se-