VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (24.nastavak)

(24.nastavak)

KAKO SMO ZAVRŠILI U BAGIJU

Jugoslovenski novinar Brana Crnčević: „Prije puta u Bagiо posjetio sam Korčnoja, koji je tada živio u predgrađu Kelna, na mirnom, tihom mjestu… Emigrant mi je sa tugom i ponosom pokazivao svoj arhiv – pisma i fotografije koje je iznio iz Rusije. Mislim da je Viktor L’vovič pakovao dokumenta, pisma i fotografije krišom, ne otkrivajući svoju tajnu čak ni najbližima. Sve je to gurnuo u tamu kofera, među šahovske knjige i figure, nadajući se da će carinici, po običaju, pustiti bez većeg pretresa prtljag poznatog velemajstora. Šta bi rekli da su u tom koferu ugledali gomilu antisemitskih, uglavnom anonimnih, pisama koje je dobio povodom moskovskog meča sa Karpovom?

Kao privilegovani putnik, Viktor L’vovič je mogao da unese u SSSR stranu valutu, kao slučajno, u džepu, mogao je da donese neku zabranjenu knjigu. Da li će on ili neki drugi velemajstor čitati Pasternaka, Amal’rika, Vojnoviča, Brodskog, Maksimova, Sinjavskog, ili čak „Satanskog“ Solženjicina – vlasti to nije posebno brinulo! Jer svi veći šahisti su se uredno vraćali u otadžbinu, koja im je davala položaj kakav im nikakav Zapad ne bi mogao ponuditi“ (iz knjige „Emigrant i igra“, Zagreb, 1981).

Tako se desilo da sam godinu dana nakon što sam ostao u Holandiji počeo da radim u Njemačkoj. Ali stvarne kontakte sa šahistima i federacijom, stvarnu podršku, osjećao sam u Švajcarskoj, gdje sam se ubrzo i preselio, i upravo na podršku Švajcaraca sam računao u predstojećem meču sa Karpovom.

Dana 15. februara 1978. godine, u sjedištu FIDE objavljena su predložena mjesta za organizaciju meča za svjetsku titulu. Najpovoljnije ponude, u visini od milion švajcarskih franaka, stigle su iz Holandije, Austrije, Filipina i Njemačke. Najprimamljivija je bila posljednja, i isprva sam bio spreman da se odlučim upravo za Hamburg.

Kod izbora mjesta, finansijski aspekti su igrali nemalu ulogu: isplata mojih pomoćnika zahtijevala je troškove uporedive možda samo sa troškovima sovjetske države za taj meč!

Ali, najvažnije je ipak bilo da se pronađe zemlja u kojoj bi obojici takmičara bili obezbijeđeni jednaki uslovi i gdje bi organizatori zauzeli neutralnu poziciju. Sjetio sam se kako su Karpova toplo dočekivali u Njemačkoj, kako je tamo držao simultanke, kako je igrao sa njemačkim gledaocima u višemjesečnoj emisiji „Šah šampionu“ i zaradio na svemu tome ni manje ni više nego – mercedes-benc. Saznao sam i da Karpov svoje dolare, koje je dobijao u Zapadnoj Evropi i Americi, drži kod jednog od mogućih organizatora meča.

Usput, novinar Hel’mut Jungvirt, urednik televizijske kompanije u Hamburgu (inače autor i voditelj pomenute emisije), ispričao mi je čudnu priču. Njegova ekipa je snimila film u Beogradu tokom jedne partije mog meča sa Spaskim, gdje je vrlo jasno prikazano neobično ponašanje Spaskog za vrijeme igre. Taj film je, po Jungvirtovim riječima, prodat nekoliko stranih televizijskih kompanija, a Nijemci su ga odnijeli u kopirnicu da bi napravili dovoljan broj kopija. A u toj kopirnici se desio (ili bio organizovan?) požar – i film je izgorio!

To da je Njemačka preplavljena prosovjetskim agentima, koje je nemoguće razlikovati od poštenih građana čak ni po jeziku, znao sam i bez tog slučaja…

Promislivši sve to, odlučio sam da u Njemačkoj ni pod kojim uslovima ne igram. Kao prvi izbor naveo sam Austriju, na drugo mjesto stavio Filipine, a na treće Holandiju.

Zašto Filipine? Imao sam zastarjele informacije da na Filipinima nema sovjetske ambasade – a u stvarnosti ona je otvorena još 1975. godine. Razmišljajući kao domaći politikant, smatrao sam: što dalje od Sovjetskog Saveza, što dalje od zone njegovih glavnih političkih interesa – to bolje. Naivan sam bio, trebalo je da znam da je sfera sovjetskih interesa čitava zemaljska kugla!

A organizator filipinskog meča, potpredsjednik FIDE Florensio Kampomanes! Kako je laskavo i umiljato tada razgovarao sa mnom! Kako sam mogao znati da je on u tijesnim kontaktima sa sovjetima? Da li sam mogao naslutiti da će se tokom meča pretvoriti u čovjeka krajnje nedostojnog ponašanja? (Kako se ispostavilo, još u januaru je na Filipinima boravio Baturinski, budući vođa Karpovljeve delegacije, i, izgleda, tada je sve već bilo dogovoreno.)

Brana Crnčević: „Umorno, ali istovremeno zadovoljno se osmjehuje Kampomanes. Često podiže zahvalan pogled ka nebu: samo Bog i on znaju šta je sve morao obećati da bi Anatolij i Viktor pristali da dođu na Filipine. Ljubio je Viktora i zvao ga bratom. Emigrantu, koji je, uprkos švajcarskoj zastavici na reveru jugoslovenskog sakoa, bio usamljen, bilo je prijatno što mu je, makar na trenutak, Kampo postao brat… Kampomanes je obećao Viktoru da će Anatolij na Filipinima pobijediti samo preko njegovog, Kampovog, leša.

Zatim je Kampomanes letio kod Anatolija. I njemu je bio brat, jer je Kampo – samo da se meč održi na Filipinima – svakome bio spreman da bude brat. Vjerovatno je i Anatoliju obećao da će Viktor pobijediti samo preko njegovog, Kampovog, leša.“ („Emigrant i igra“)

(Nastaviće se)