David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
97.nastavak
Nakon što su 7. septembra Larisa i Spaski napustili Rejkjavik, zadržali su se nekoliko dana u Kopenhagenu, a zatim se vratili u Moskvu, gdje je Spaskog čekalo polaganje računa. Zar nije bio sovjetski sportista koji je predao šampionsku krunu Amerikancu, a s njom i sovjetsku hegemoniju u šahu? Ne gledaju li ga kao čovjeka koji nije znao da živi po načelima velike otadžbine? Možda su ga progonila sjećanja na to kako su dočekali Tajmanova nakon poraza od Fišera.
Ipak, od Petra Demičeva već je stiglo naređenje da se Spaski dočeka civilizovano. Na aerodromu Šeremetjevo dočekali su ga predstavnik Sportskog komiteta, novinar i nekoliko bliskih prijatelja. Krogijus se prisjeća da je „poraz Spaskog primljen mirno. Bilo je prijatno iznenađenje što sportsko rukovodstvo i štampa nisu požurili da kazne njega i tim“.
Ipak, to nije ličilo na doček heroja koji bi ga zadesio u slučaju pobjede. Agencija „Associated Press“ opisala je postupanje s njim na aerodromu riječju „anti-VIP“. Spaski je stajao u dugom redu za pasošku kontrolu, gurkao se za svojim torbama, popunjavao carinsku deklaraciju. Na izlazu ih je čekao stari plavo-plavi autobus, a ne „Čajka“ limuzina. Larisa je žvakala žvaku: „prljava navika“ koju je naučila „tamo“, primijetio je neko. Autobus je stajao na svakom semaforu; da se Spaski vratio kao pobjednik, prošao bi čitavim putem bez zaustavljanja, kao Brežnjev.
Međutim, napadi nijesu izostali. Botvinik je kasnije iznio mišljenje da je Spaski izgubio jer je precijenio svoje snage. Bivši svjetski šampion Vasilij Smislov oštro je kritikovao Spaskog. U stvaralačkom smislu, govorio je, Spaski je na meč došao potpuno ispražnjen. Dodavao je i da je svaki od igrača kući donio ono o čemu je razmišljao: Fišer — titulu i novac, Spaski — samo novac. Geler je svoje viđenje izložio lično Ivoninu: Spaski voli sebe, i ovaj poraz mu je donio veliku lekciju; potcijenio je važnost priprema i malo je igrao, a uz to je ostao idealista koji je „omekšavao“ u razgovorima s Fišerom. Spaski je bio „veoma blag prema svojim neprijateljima i veoma oštar prema onima koji su pokušavali da mu pomognu“.
Sve ovo poslužilo je samo kao uvod u zvaničnu raspravu koja je održana 27. decembra 1972. godine u Sportskom komitetu pod predsjedavanjem Ivonina. Pored Spaskog, Gelera i Krogijusa, za stolom je sjedilo i najviše šahovsko rukovodstvo, njih petnaestak. Među njima bilo je pet velemajstora, dvojica bivši svjetski šampioni, kao i rukovodstvo Šahovske federacije SSSR-a. Njihova rasprava je stenografisana.
Cilj sastanka je budućnost, rekao je Ivonin odmah s mjesta: „Moramo napraviti plan za vraćanje titule u našu sovjetsku porodicu.“ Ipak, otvarajući diskusiju (kao zvanični član ekipe), Geler nije gubio vrijeme — odmah je prešao na ličnost Spaskog, optuživši ga za sve grijehe. Pozivao se na „samostalno donijetu“ odluku da se igra u zatvorenoj prostoriji, stalno i neobjašnjivo odstupanje od dogovorene taktike i neshvatljive greške. Najozbiljnija optužba ticala se neuspjeha u psihološkoj pripremi:
Nismo mogli promijeniti mišljenje Spaskog o ličnim osobinama Fišera. Smatrao je da će Fišer igrati pošteno. Možda je upravo takva predstava Spaskog o kapitalističkom sportu odigrala ključnu ulogu u njegovom pristanku da se igra u zatvorenoj prostoriji. Naivno je vjerovao u poštenje Zapada.
Geler je postavio opšti ton, iako je Krogijus u svom kratkom govoru iznio pozitivnije mišljenje: poraz Spaskog povezan je s tim što se on prema ljudima odnosio bolje nego što su zasluživali. Fišera je doživljavao kao saborca i nesrećnog genija, a ne kao lukavog neprijatelja.
Došao je red na Spaskog da se brani. Slijedeći tradiciju odbrambenih govora, odbacio je direktnu krivicu sa sebe, ali je priznao ljudsku — suštinski oprostivu — slabost. Žalio se na to što im nije bio dodijeljen organizator, pa se energija tima rasipala na sitne svakodnevne probleme. „Razrada tehničkih detalja“ pred polazak u Rejkjavik bila je nezadovoljavajuća — kritika na račun Gelera i Krogijusa. No, glavni problem je bio to što je, kako je rekao, bio slab psiholog i „to je dovelo do niza grešaka“ — drugim riječima, potvrdio je da je bio previše povjerljiv:
Znao sam Fišera kao šahistu, ali sam ga, možda, idealizovao kao čovjeka. Odlazak Bondarevskog bio je težak udarac. Bez njega je bilo veoma teško. Veliki je minus uključivati se u sporedne probleme ako ih nedovoljno poznajete. Bondarevski me štitio od takvih problema. Besane noći… zbog grešaka koje smo napravili bile su nevjerovatno iscrpljujuće. Čini mi se da sam trebao da poslušam savjet svojih drugova i da se Viktor Davidovič [Baturinski] privremeno udalji iz meča.
Spaski je priznao da nije predvidio teškoće „groznice prije meča“ u Rejkjaviku i ono što je nazvao „pravim ratom“: neko je, smatrao je, morao otputovati tamo isključivo radi rješavanja tih problema. Iznio je svoje viđenje „kulminacionog trenutka“ — treće partije, nakon koje se sve okrenulo protiv njega. Pokazavši mekoću i nedostatak borbenog duha, susreo je Fišera bez žara, umjesto da ga natjera da igra u sali ili da preda. Kao rezultat, otvoren je put ka „kolosalnoj dominaciji“ Fišera sve do devete partije. Tek od desete partije Spaski je počeo da kontroliše svoje emocije. Nije priznao nikakve slabosti u pripremama za Rejkjavik. Nesuglasice sa Baturinskim i Bondarevskim okarakterisao je kao nevažne.
Nije iznenađujuće što je u opširnom odgovoru Baturinskog bilo primjetno uzdržano ogorčenje. Govorio je o tome kako je Spaski ignorisao savjete velemajstora (Averbah je suvo primijetio da je „teško savjetovati čovjeka koji ne želi da sluša“), o pasivnom stavu prema manevrima Fišera i Evea u predmečnom periodu, o neuspjehu efektivne pripreme i odbijanju da se formira kompletan tim. Baturinski nije propustio da primijeti da, iako se Spaski žalio na nedostatak vođe delegacije, nije se konsultovao sa Ivoninom povodom prenosa igre u zatvorenu prostoriju. Na kraju, sam Baturinski je, kako je rekao, učinio sve što se od njega tražilo zarad pobjede Spaskog i uvijek je davao sve od sebe u korist šaha i interesa šahista.
(Nastaviće se)