Autor: Jurij Šaburov
Već tada je Aleksandar Aljehin imao brojne navijače koji su se divili njegovom talentu. Među njima se posebno isticao Nikolaj Meškov, sin uspješnog trgovca iz Starog Oskola. Neizmjerno zavoljevši šah, Nikolaj je jako poštovao Aljehina. Upoznali su se još 1904. godine na imanju Aleksandra Ivanoviča Aljehina „Krasnaja dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronješke gubernije, a danas u Kastornenskom rejonu Kurske oblasti. Tamo je porodica Aljehin ljetovala gotovo svake godine.
Te godine je vlasniku imanja stigao trgovac Sergej Meškov, koji je iznajmio zemljište od Aljehina za sadnju šećerne repe. Sa njim je bio i njegov sin – Nikolaj. On je bio vršnjak Alekseja Aljehina. Ubrzo se ispostavilo da i jedan i drugi, kao i mlađi brat Alekseja – Aleksandar, imaju zajedničku strast – šah.
U početku je Nikolaj više vremena provodio s Aleksejem, i to ne samo za šahovskom tablom, gdje je stalno gubio, već i u nestašnim mladalačkim zabavama: jurili su ulicama Starog Oskola u trojci vranca, svraćali u Kastornoje, posjećivali okružne balove.
A kada su Nikolaj Meškov i Aleksej Aljehin upisali Varšavski univerzitet, gdje je Aleksej vodio šahovski krug i organizovao turnire, Nikolaj ga je počeo nagovarati da mu drži privatne časove uz solidnu novčanu naknadu.
— Ja to neću preuzeti — kategorički je odgovorio Aleksej Aljehin. — Idite u Peterburg, tamo moj mlađi brat Aleksandar studira na Pravničkoj školi. On je pravi genije u šahu. Daću vam, gospodine Meškov, preporuku.
Ubrzo nakon tog razgovora, Nikolaj Meškov je prenio svoj upis sa Varšavskog na Peterburški univerzitet i, po dolasku u prestonicu, odmah se susreo s Aleksandrom Aljehinom. Redovne časove šaha mu nije obećao, ali je izrazio zadovoljstvo tolikom željom za usavršavanjem znanja šahovske igre.
Između njih su se razvili prijateljski odnosi koji su, izgleda, postali još čvršći nakon što je Aleksandar Aljehin uspio da obori odluku Suda u Starom Oskolu, koji je izrekao veliku novčanu kaznu Nikolajevom ocu – trgovcu Sergeju Meškovu, zbog kršenja i nepoznavanja zakona u vezi sa trgovačkim poslovima s bankama. Aleksandar je zatražio kopiju sudskog predmeta, temeljno ga proučio i pobio zaključke presude. Tako je, još kao student, Aleksandar Aljehin pokazao dubinu svog znanja iz oblasti prava.
O tome je Nikolaj Sergejevič Meškov, koji se s fronta Velikog otadžbinskog rata vratio u činu kapetana i bio postavljen za direktora Starooksotskog zavičajnog muzeja, ispričao istoričaru Nikolaju Nikiforoviču Belihu, autoru devetotomnog romana „Raskršće puteva“, a ovaj, odgovarajući na upit, i autoru ove knjige.
Početkom novembra 1912. godine u usamljenom studentskom životu Aleksandra dogodile su se prijatne promjene. Njegov otac, Aleksandar Ivanovič Aljehin, predvodnik plemstva Voronješke gubernije od 1904. godine, izabran je zajedno s još jedanaest predstavnika ove gubernije za poslanika 4. Državne dume i doputovao je u prestonicu na prvo zasjedanje. Po svojim političkim uvjerenjima bio je umjeren i pripadao centrističkoj, najbrojnijoj grupi članova Dume – frakciji Saveza 17. oktobra. U sastavu 4. Državne dume ostao je gotovo do njenog posljednjeg dana, do maja 1917. godine. Izbor za člana Državne dume bio je, naravno, velika čast, ali je u život 56-godišnjeg Aleksandra Ivanoviča Aljehina, uglednog, mudrog i veoma zauzetog čovjeka, unio mnogo novih briga. Sada je, iako je i ranije rijetko bio sa porodicom, često morao putovati ne samo u Voronjež, već i u Sankt Peterburg. Nije ostavljao ni drugo zanimanje – ono za dušu. Jer, kao što je već rečeno, u mladosti je završio istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta. U njemu je živio duboko izražen istraživački interes za istoriju.
Prilikom susreta sa sinom, Aleksandar Ivanovič je pričao o putovanju voronješke delegacije, u kojoj je i sam učestvovao, 1912. godine na proslavu Borodinske bitke, kao i tri godine ranije na obilježavanje 200-godišnjice Poltavske bitke, o izdanju zbornika „Voronješko plemstvo u Otadžbinskom ratu“ u Moskvi, koje je finansirao sopstvenim sredstvima. Aleksandar Ivanovič Aljehin je u Francuskoj kupio mnoštvo autentičnih dokumenata koji se odnose na rat 1813–1814. godine i predao ih u vlasništvo Voronješke arhivske komisije. Može se pretpostaviti da je očevu priču Aleksandar dočekao s velikim interesovanjem. Oduvijek ga je privlačila istorija i književnost.
Od tada su se počeli češće viđati, obično u Tavričeskom dvorcu, gdje je boravio Aleksandar Ivanovič. Zajedno su posjećivali rodbinu koja je živjela u Sankt Peterburgu. Dešavale su se i posjete pozorištu. Aleksandar je bio veliki ljubitelj kako dramskih, tako i muzičkih predstava.
Otprilike u to vrijeme, Aljehin je, posjećujući Sankt Peterburško šahovsko društvo, upoznao kompozitora Sergeja Prokofjeva, pjesnika iz časopisa „Satirikon“ Petra Potjomkina i budućeg pozorišnog reditelja Konstantina Rauša. Prisjećajući se prošlosti 1969. godine, 84-godišnji Konstantin Mihajlovič pričao je: „Često su Aljehin i Prokofjev dolazili kod mene u stan. Organizovali smo turnire četvorice. U žaru borbe moji talentovani drugovi u potpunosti su pokazivali svoj temperament. A poslije šahovskih bitaka, Prokofjev bi sjeo za klavir, svirao Lista, Šopena — njih je naročito volio.“
(Nastaviće se)