
(22.nastavak)
NEPOVRATNIK
Kakva je bila predistorija meča u Bagiju? Može se slobodno reći da je priprema za njega – psihološka, šahovska i naravno politička – počela već ubrzo nakon mog prvog, moskovskog meča sa Anatolijem Karpovom. Podsjetiću: odigran je krajem 1974. godine i Karpov je u žestokoj borbi izborio pravo da se u meču za šahovsku krunu suoči sa Amerikancem Robertom Fišerom.
Sovjetski sportski čelnici tada nisu ni slutili da ću im se četiri godine kasnije ponovo ispriječiti na putu njihovom „uralskom dragulju“. Učinili su sve da nepokorni velemajstor, prekršilac „sovjetskih normi ponašanja“, izgubi šahovsku snagu i zauvek bude isključen iz redova svjetske šahovske elite. Ne samo da su mi zatvorili vrata međunarodnih turnira i ukinuli velemajstorsku stipendiju – protiv mene su, što je najvažnije, okrenuli tzv. „javno mnjenje“, sa svim posljedicama koje to u SSSR-u nosi sa sobom.
U februaru–martu 1975. godine, pod izgovorom pojačane pripreme za meč Karpova sa Fišerom, vodeći sovjetski velemajstori bili su obavezani da u pisanom obliku iznesu svoje mišljenje o stilu i snazi Fišerove igre, a usput, za poređenje, i o Karpovljevoj. Nisam bio raspoložen da to učinim. Karpov je pokrenuo sa mnom odvojene pregovore. Tražio je da mu lično pošaljem izvještaj, u slučaju da se bojim da to uradim službenim kanalima (kritika na njegov račun bila je strogo zabranjena u zemlji). Zauzvrat je obećavao da će „zakočiti“ pritisak koji su na mene vršile službene i „javnopravne“ – što je u SSSR-u praktično jedno te isto – organizacije. Ono što je želio, Karpov od mene nije dobio.
Uostalom, meč sa genijalnim Amerikancem nikada nije ni održan. A da li je i mogao?.. Sredinom marta, Međunarodna šahovska federacija (FIDE), uz aktivno učešće sovjetske strane, 35 glasova prema 32 odbila je posljednji Fišerov uslov – da u slučaju rezultata 9:9 zadrži titulu (igranje je bilo predviđeno do 10 pobjeda). A da je taj uslov ipak bio prihvaćen?
„Da se to desilo – izjavio je mladi izazivač – onda ja jednostavno ne bih imao moralno pravo da igram taj meč…“
U aprilu FIDE dodjeljuje Karpovu titulu svjetskog prvaka.
„Veoma žalim što do meča nije došlo“, rekao je novopečeni šampion. „Međutim, moja krivica u tome ne postoji, jer postoje principi od kojih ne mogu odstupati.“
…Shvatio sam, možda i bolje od sportskih rukovodilaca, da kampanja koja se protiv mene razbuktala prijeti mom daljem postojanju kao šahiste, i donio sam odluku da po svaku cijenu napustim Sovjetski Savez. Taj plan sam ostvario krajem jula 1976. godine – nakon turnira u Amsterdamu ostao sam u Holandiji i zatražio politički azil.
Koliko god da sam u svojim javnim izjavama naglašavao isključivo profesionalne motive svog postupka, sovjetske vlasti su ga, naravno, shvatile kao politički akt. Sve – apsolutno sve – u Sovjetskom Savezu se tumačilo politički: je li to korisno ili ne za državu, za partiju, za režim. A oslabiti sovjetsku šahovsku moć?! Pa to je predmet ponosa čitave zemlje! To je jedna od poluga prodora u sve krajeve zemaljske kugle! Koliko se samo puta desilo da sovjetski velemajstori utabaju stazu diplomatama, a zatim „savjetnicima“ i oružju – u ovu ili onu zemlju. Da, iz ugla vlasti, moj odlazak bio je ozbiljan udarac i da bi se posljedice lokalizovale, preduzeto je dosta toga.
Počelo je sa saopštenjem TASS-a. A mjesec dana kasnije, u listu Sovjetski sport i nedjeljniku 64, pojavio se opširan dokument pod naslovom U Šahovskoj federaciji SSSR-a. Optužili su me za „izdaju domovine“, „bolesnu sujetu“, „neizmjernu taštinu“, „nadmenost“ i slično. Odmah se pojavilo i „Pismo listu Sovjetski sport“, koje je potpisao 31 sovjetski velemajstor (svi osim M. Botvinika, B. Spaskog, D. Bronštajna i B. Guljka), a koje je objavljeno pod naslovom: „To su potezi u prljavoj političkoj igri“:
„Ništa osim osjećanja ogorčenja i prezira u nama ne izaziva podli postupak šahiste Viktora Korčnoja, koji je izdao Domovinu. Stupivši na uobičajeni put klevete, tipičan za takve otpadnike, Korčnoj sada pokušava da pravi poteze u prljavoj političkoj igri, nastojeći da privuče pažnju na svoju ličnost i podigne cijenu kod ljubitelja jeftinih senzacija.
Igrajući protiv Korčnoja za šahovskom tablom, mnogi od nas su se više puta susretali sa njegovom umišljenošću i netaktičnošću. Mnogo toga se Korčnoju opraštalo, štitilo se njegovo bolesno samoljublje, a ta tolerancija se, izgleda, od njega shvatala kao nešto podrazumijevajuće.
Sada, tražeći zaštitu od izmišljenih progona kod holandske policije, Korčnoj pokušava svoje lične uvrede da uzdigne na nivo međunarodnih problema.
Oštro osuđujući ponašanje Korčnoja, mi u potpunosti podržavamo odluku Šahovske federacije SSSR-a o njegovoj diskvalifikaciji i lišavanju sportskih titula.“
Odmah pored tog teksta, pod istim naslovom, objavljena je i posebna izjava svjetskog prvaka Anatolija Karpova:
„Odluka Viktora Korčnoja da izda Domovinu duboko me pogodila i ražalostila. Pogodila – zato što, suprotno njegovim sadašnjim tvrdnjama, nije bilo nikakvih prepreka za njegovu stvaralačku djelatnost u zemlji kojoj duguje sve što mu je omogućilo da u potpunosti razvije svoj talenat.
Naprotiv, svima je poznato da su za njega, kao i za sve sovjetske sportiste, stvoreni uslovi o kojima naši kolege na Zapadu mogu samo da sanjaju. Tvrdnje suprotne tome su nepoštene i nekorektne.
Dijeleći ogorčenje sovjetske javnosti zbog nedostojnog ponašanja Korčnoja, podržavam odluku Šahovske federacije SSSR-a o njegovom lišavanju sportskih zvanja i prava da predstavlja sovjetsku šahovsku školu na svjetskoj sceni.“
Malo je to što je Sovjetska federacija mene diskvalifikovala – ona je čak odlučila da pred Međunarodnom šahovskom federacijom (FIDE) postavi pitanje mog isključenja iz predstojećih mečeva kandidata za svjetsko prvenstvo! Pismo s takvim prijedlogom poslato je na jesenji kongres FIDE.
Kao i u Ujedinjenim nacijama, u FIDE je tada dobar dio glasova bio pod kontrolom Sovjeta. Ali, ovoga puta sam imao sreće. Kongres, kao i Svjetska šahovska olimpijada, održavao se u Haifi, u Izraelu. Zbog bojkota Izraela ni SSSR, ni zemlje socijalističkog bloka nisu se pojavile na Olimpijadi i kongresu. U njihovom odsustvu, pismo Šahovske federacije SSSR-a jeste pročitano – ali zbog apsurdnosti čak nije ni uzeto u razmatranje.
Eto kad je zapravo započela politička borba oko mog meča s Karpovim!
U suštini, to pismo je bilo objava bojkota protiv mene. Prema pravilima FIDE, koja zabranjuju bojkot u zvaničnim takmičenjima, Sovjeti su bili primorani da se povinuju – ali su u svim nezvaničnim turnirima počeli da me bojkotuju, obavještavajući organizatore da neće učestvovati ni na jednom turniru gdje igram ja.
Taj surovi bojkot bio je vrlo bolan – tokom sedam godina bio sam primoran da propustim 53 velika međunarodna turnira! Pokazujući svoju moć, Sovjetska federacija je prijetila ne samo mom opstanku kao profesionalnog velemajstora, već i samom postojanju FIDE, u čijem je statutu zapisano da se bori protiv političke, vjerske, rasne i bilo koje druge diskriminacije…
(Nastaviće se)