Aljehin (22.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

16.maja 1914. godine Aleksandar Aljehin je završio Fakultet pravosuđa sa činom IX klase (titularni savjetnik, a po vojnoj hijerarhiji – štabski kapetan) i bio je raspoređen u Ministarstvo pravde. A nedjelju ranije – 9. maja – sjajno je završio svoje učešće na turniru u Sankt Peterburgu, gdje je zauzeo treće mjesto, iza Emanuela Laskera i H. R. Kapablanke, i postao velemajstor.

Šahovska Rusija je likovala – u Aljehinu su sada vidjeli ne samo naslednika ideja M. I. Čigorina, već i očiglednog budućeg kandidata za svjetsku titulu.

Ipak, nastupi Aleksandra Aljehina na šahovskim takmičenjima i, šire gledano, njegovo učešće u šahovskom životu Rusije u periodu 1911–1914. godine, svakako zaslužuju detaljnije razmatranje.

Tokom godina školovanja na Fakultetu pravosuđa, Aljehin je aktivno sarađivao sa najpatriotskijim listom tog vremena – „Novo vrijeme“. U tom listu su se objavljivali njegovi komentari najzanimljivijih partija, bilješke o održanim takmičenjima. I tu je nastavio tradiciju Čigorina, promovišući njegove poglede na šahovsko umijeće.

Tokom studentskih godina Aleksandar Aljehin je stalno tražio mogućnosti za ozbiljan rad na šahu, igrao je trening partije s jakim protivnicima.

Zanimljivo je da upravo u studentskom periodu brzo napreduje u šahovskoj igri, usavršava svoj izraženi napadački stil. Obdaren darom intuicije i oštrim osjećajem za kombinacije, sve dublje prodire u dinamiku pozicija, pronalazi nestandardne konkretne planove i uvijek teži punokrvnoj igri.

Tokom školovanja na Fakultetu, Aljehin je uspio da učestvuje (uglavnom za vrijeme raspusta) na nekoliko međunarodnih i domaćih turnira. Spisak tih nastupa otvara turnir u Stokholmu, održan u junu 1912. godine, sa 11 učesnika, od kojih su polovinu činili Šveđani. Aleksandar je bio u formi i, osvojivši 8½ poena, lako uzeo prvu nagradu. Imao je samo jedan poraz i jedan remi.

U avgustovskom broju časopisa Niva tim povodom je objavljena sljedeća informacija:
„Stokholm. Tokom Olimpijskih igara ovdje je održan mali međunarodni turnir, koji je završen pobjedom A. A. Aljehina. Iako je značaj tog uspjeha relativan (jedini ozbiljan protivnik Aljehina – Špilman – igrao je neuspješno), ipak, taj rezultat treba srdačno pozdraviti kao prvi međunarodni trijumf mladog majstora.“

Nakon prilično lake pobjede u Skandinaviji i simultanke u Londonu protiv najjačih engleskih amatera – gdje je, uz 4 remija, ostvario 10 pobjeda – Aljehin je, možda, i pretpostavljao da neće imati posebnih problema na ruskim takmičenjima. Međutim, na Sveruskom turniru majstora, održanom u Vilni od 19. avgusta do 12. septembra 1912. godine, naišao je na ozbiljne poteškoće.

Sva jedanaestorica učesnika bila su međunarodni majstori s bogatim takmičarskim iskustvom. Aljehina je tada zadesio neuspjeh – uspio je da osvoji samo 8½ poena od mogućih 18 (turnir se igrao dvokružno) i podijelio je VI–VII nagradu s G. Levenfišom. Imao je negativan skor: 7 pobjeda i 8 poraza.

Za svoje najbolje partije s tog turnira smatrao je dvije pobjede protiv drugoplasiranog O. Bernštajna, kao i po jednu pobjedu nad A. Nimcovičem i G. Levenfišom. Turnirsku tabelu tada su predvodili:
A. Rubinštajn – 12 poena,
O. Bernštajn – 11½ poena,
S. Levicki – 11 poena.

Iz Vilne je Aleksandar otputovao u Moskvu da obiđe rodbinu i porazgovara sa starijim bratom Aleksejem o perspektivama izdavanja mjesečnog šahovskog časopisa. Ta ideja je već dugo bila u opticaju, jer nakon što je u maju 1910. godine prestalo izdavanje časopisa „Šahovski pregled“, u Rusiji više nije bilo nijednog periodičnog šahovskog izdanja.

A potreba za tim bila je velika — trebalo je nastaviti popularizaciju šaha, pomagati amaterima u savladavanju igre, a vodećim šahistima u usavršavanju svog umijeća, kao i ujedinjavanju šahovskih klubova.

Dvadesetčetvorogodišnji Aleksej Aleksandrovič se toliko oduševio tom idejom da je praktično sve već pripremio za početak izdavačke djelatnosti: odabrao je prostorije za redakciju u kući broj 19 u Sadovo-Spaskoj ulici, dogovorio se sa štamparijom, sastavio maketu časopisa i čak okvirno odredio sadržaj prvog broja. Planiran je tiraž nezapamćen za to vrijeme — hiljadu primjeraka!

Naziv časopisa odlučili su da bude isti kao što je nosio Čigorinov časopis iz 1885–1887. godine — „Šahovski vjesnik“. Time se, na neki način, naglašavala kontinuitet i tradicija domaće šahovske škole.

(Nastaviće se)