Bobi Fišer ide u rat (94.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

94.nastavak

U intervjuu za ovu knjigu dr Kisindžer se prisjeća: „Poziv Fišeru nije bio neka ozbiljna odluka, ali mi se činilo da može doprinijeti atmosferi mirnog takmičenja“. Zaista, postoji li nešto više takmičarsko ili više miroljubivo od šahovskog prvenstva? Bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost insistira da, za razliku od većine, on meč nije posmatrao kao epizodu Hladnog rata, kao borbu demokratije protiv komunizma.

Na stranicama godišnjeg „Strateškog pregleda“, izdanog krajem 1971. godine, Međunarodni institut za strateška istraživanja iz Londona uporedio je 1971. i 1947. godinu: one su bile tačke u kojima su se „međunarodni odnosi formirali u osjetno novi sistem“. Jedan od najistaknutijih američkih strateških mislilaca, Semjuel P. Hantington, ovako je opisivao geopolitičku situaciju početkom sedamdesetih: „Nebo je bilo puno aviona u kojima su diplomate putovale na pregovore, a u vazduhu su lebdjela obećanja o smanjenju tenzija“. U „Strateškom pregledu“ iz 1972. institut je objavio da je s Hladnim ratom završeno.

Godine prvenstva i naredne godine dogodila su se tri uspješna samita: 1972. godine Nikson je posjetio Peking i Moskvu, a u junu 1973. Brežnjev je došao u Vašington. Talasi pregovora, prijedlozi za naredne sastanke, nadolazeći i realni sporazumi slivali su se kao bujica na diplomatsku pustinju. U to su spadali sovjetsko-američki pregovori o ograničenju strateškog naoružanja (OSV), privremeni sporazum o mjerama vezanim za strateško ofanzivno oružje (OSV-1) i sporazum o antibalističkim raketama. U konačnici, potpisano je 150 sporazuma i formirano jedanaest zajedničkih komisija. Rukovanje u svemiru 1975. godine s pravom se moglo smatrati kulminacijom primirja.

Kisindžer tvrdi: osnovna razlika između smanjenja tenzija i ere napetosti bila je ta što je Nikson vjerovao u mogućnost pregovora sa sovjetskim režimom. Prethodne američke administracije smatrale su da je svaki ozbiljan dijalog sa Sovjetskim Savezom moguć tek nakon temeljnih promjena u sovjetskom političkom sistemu. Nikson je to mišljenje okrenuo naglavačke. On je smatrao da, ako se dovoljno dugo održi međunarodna stabilnost, monolitni sovjetski sistem neće moći da se odupre političkim transformacijama.

Brežnjev je smanjenje tenzija vidio isključivo kao mehanizam za rješavanje problema između vlada i nije razmatrao spoljnu politiku u kontekstu unutrašnjih pitanja. Ako je takva veza i postojala, onda se ticala očuvanja sistema, a ne njegove liberalizacije. Zaista, u godinama smanjenja tenzija represije u Sovjetskom Savezu su se pojačale.

Za Kremlj je bilo važno što je smanjenje tenzija predstavljalo priznanje Sovjetskog Saveza kao vojne supersile, politički ravnopravne Americi. Sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko je 1971. godine govorio: „Nema nijednog pitanja koje bi se moglo riješiti bez Sovjetskog Saveza ili protiv njega.“ Za Brežnjeva je priznanje ravnopravnosti bilo daleko značajniji rezultat od samih sporazuma. On je mogao da uvjerava sebe i sovjetske građane da se takozvani „balans snaga“ u svijetu naginje ka komunizmu; Sovjetski Savez se uzdigao na talasu istorije koji će sprati kapitalizam sa lica zemlje. Članak u „Komsomolskoj pravdi“ koji je branio ispravnost takve politike nosio je naslov „Trijumf realizma“. Smanjenje tenzija nije značilo kraj globalnog političkog nadmetanja. Naprotiv, došlo je vrijeme da se uđe u borbu; u toj fazi istorije, okolnosti za progresivni marš socijalizma činile su se izuzetno povoljnim. (Kisindžer je Brežnjevljevu osjetljivost na političku ravnopravnost vidio kao znak njegove psihološke ranjivosti: „Ono što bi samouvjereniji lider smatrao uobičajenim ili pokroviteljskim stavom, on je doživljavao kao dugo očekivani znak ozbiljnosti naših namjera.“)

Smanjenje tenzija je nudilo brze praktične dobitke za suparničke supersile: Sovjetski Savez je želio da trguje kako bi izbjegao radikalne ekonomske reforme, dok su Sjedinjene Države gajile nadu da će smanjenje tenzija donijeti stabilnost Sovjetskom Savezu i smanjiti njegovu aktivnost u inostranstvu. Tako se u osnovi smanjenja tenzija nalazilo trajna protivrječnost između saradnje i rivalstva. Nadmetanje supersila ostajalo je intenzivno, što se vidi iz dugačke liste kontramjera protiv pretpostavljenih prijetnji Sovjetskom Savezu koje je sastavio Nikson. Administracija je preduzimala mjere protiv uspostavljanja sovjetske mornaričke baze na Kubi (američki špijunski avioni su fotografisali fudbalsko igralište, iako je nacionalni sport na Kubi bio bejzbol), protiv premještanja sovjetskih balističkih raketa zemlja–vazduh ka Sueckom kanalu, protiv sovjetske uloge u indo-pakistanskom ratu, protiv Brežnjevljeve agresivnosti i naizgledne spremnosti SSSR-a na vojnu intervenciju u arapsko-izraelskom sukobu.

Obe strane su radile na unapređenju naoružanja i širenju svog uticaja. I obe su imale probleme sa saveznicima i zavisnim državama čiji interesi nisu bili u skladu s njihovim ili su bili podređeni interesima supersila. Na primjer, u prvim danima meča Fišer – Spaski, egipatski predsjednik Anvar Sadat je protjerao iz svoje zemlje 20 hiljada sovjetskih savjetnika i stručnjaka, zajedno sa trupama i izviđačkim avionima. Naljutivši se zbog odbijanja Moskve da mu isporuči savremeno oružje, Sadat je uspostavio tajne kontakte s Amerikancima.

Kada je meč završen, neki u štampi su pokrenuli temu sukoba — sumnjičavosti i neprijateljstva naspram mirnog nadmetanja. S jedne strane, Fišer i Spaski su predstavljali svoje zemlje, i meč se, po opštem uvjerenju, smatrao ogledalom sukoba Istoka i Zapada, naročito imajući u vidu sovjetske tvrdnje da je šahovsko nadmoćstvo rezultat efikasnije ideologije. S druge strane, nacionalnog rivalstva zapravo nije bilo. Mnogi Amerikanci su navijali za Spaskog, a mnogi Rusi su u sebi podržavali Fišera. Tako ili onako, zaključuje „New York Times“, meč je imao jedinstveni politički značaj iz ugla unapređenja sovjetsko-američkih odnosa.

(Nastaviće se)