Zdravo, prijatelji!
Počinjemo novu i zanimljivu seriju videa na kanalu Levitov Chess.
Ona će biti posvećena mečevima Magnusa Carlsena, a najmanje dvojici njegovih rivala – Fabianu Caruani i Janu Nepomnijaščiju.
Izbor je pao baš na te mečeve jer sam u pripremama za njih lično učestvovao, i konačno – za razliku od Prvenstva FSR – imam šta da ispričam iz prve ruke.
Tema mi se čini zanimljivom, jer se u posljednje vrijeme knjige o šahu sve manje pišu. Iako je odigran veliki broj sjajnih mečeva – čak i samo u 21. vijeku – ne može se reći da su svi oni detaljno analizirani, barem ne za šahovske entuzijaste.
Bilo je mnogo zanimljivih prenosa, ljudi su pisali neke kratke, sedmominutne preglede, ali većih i dubljih analiza skoro da i nije bilo.
Na našem kanalu je Vladimir Borisovič već govorio o svojim duelima, a sad smo Lav i ja odlučili da se pozabavimo Magnusovim mečevima, što će, vjerujemo, takođe biti vrlo interesantno.
Prva epizoda biće posvećena meču iz 2018. protiv Fabiana Caruane.
I prvo video, zapravo, želim da napravim kao neku vrstu uvoda ili najave – da vas informativno i emocionalno prenesem u 2018. godinu.
Dakle, pokušajmo se zajedno vratiti u tu godinu.
Magnus Carlsen tada ima 28 godina.
Magnus je tada bio broj 1 na svijetu.
Što se tiče rejtinga, Fabiano je u tom trenutku bio – i ovo je zaista važan detalj za potpuno razumijevanje konteksta – drugi šahista na svijetu.
Razlika između njih dvojice bila je, čini mi se, samo nešto oko 7 poena.
Dakle, tako nešto nije viđeno godinama – da su dvojica vodećih bili toliko blizu.
Fabiano je te godine, ako se dobro sjećam, osvojio tri superturnira, naravno, osvojio je i Turnir kandidata, i generalno, igrao je sjajno i vrlo upečatljivo.
Uoči samog meča, ishod je djelovao potpuno neizvjesno.
Zapravo, ako bi Fabiano uspio da dobije makar jednu klasičnu partiju, postao bi broj 1 na svijetu po rejtingu!
Kasnije se, kako znamo, to nije dogodilo, ni tada, ni poslije – niko Magnusu nije uspio da preotme prvo mjesto, čak ni na jedan jedini dan.
Ali tako blizu kao što je tada bio Fabiano, malo ko mu se ikad približio.
Možda mu je jedino u nekom drugom trenutku on sam opet bio tako blizu, kad su igrali još jedan neizvjestan duel… ne mogu se tačno sjetiti kada, ali znalo je biti da Fabiano jednostavno ne smije da izgubi, jer bi ga to koštalo šanse da preuzme vrh.
Na taj meč sam i ja lično bio pozvan – tada sam imao 22 godine…
Tek sam počinjao, ne da sam baš bio na samom početku, ali tek sam tada počeo da shvatam kako se zaista treba baviti šahom, ili bolje rečeno – formirao sam neko svoje viđenje o tome.
U tom periodu mnogo sam radio sa Borisom Gelfandom.
Zapravo, on je u velikoj mjeri oblikovao moje cjelokupno shvatanje toga kako treba raditi na šahu.
I iskreno govoreći, po svemu što sam tada vidio – bilo da se radi o etici rada, traženju ideja ili bilo čemu drugom –mogu sa sigurnošću reći da mislim da je to zaista pravi put.
Odnosno, način na koji Boris radi, meni se čini da je baš tako kako bi i trebalo – to je, da tako kažem, ispravan pristup u šahu.
U tom trenutku imao sam već nekih godinu i po do dvije iskustva rada s njim.
Radili smo u jednom obostrano korisnom formatu – to nije bilo kao da je Boris mene trenirao, to nikad nije bio taj odnos.
Naprotiv – zajedno smo se spremali za turnire, zajedno tražili ideje, pa ko ih prvi iskoristi, iskoristi.
Igrali smo, manje-više, ista ili slična otvaranja, i ja sam se u njima prilično dobro snalazio.
I tada su me nekako primijetili.
To je, inače, vrlo karakteristično za Magnusa – i kad govorimo o Magnusu i njegovom timu,
želim posebno istaći da sam stekao snažan utisak o njihovoj efikasnosti – tačnije, o načinu na koji troše novac.
Jasno je da je Magnus od starta bio dobro situiran, da je uvijek imao sredstva, ali istovremeno su uvijek znao pametno da ih koristi.
S jedne strane, nisu bili škrtice – koliko mi je poznato, honorari u Magnusovom timu su bili, recimo, znatno iznad prosjeka.
Iako sam ja, realno, tada bio potpuno nepoznat i nismo se ni poznavali lično, ipak su odlučili da im ja trebam – i to govori puno.
S druge strane, ono što je zanimljivo kod Magnusa jeste što je on, na svojim pripremama imao praktično sve ljude koji su ga bar malo interesovali.
Zapravo, postoji čak jedna zanimljiva zakonitost: najviše su mu se, na kraju, približili oni koji nikad nisu bili na njegovim pripremama.
(Uskoro nastavak)