ŠAH, ČOVJEK I VRIJEME

Piše: Velemajstor Božidar Ivanović

Na današnji dan 2023. šahiste je rastužila vijest o smrti Srđe Dragaševića, čovjeka koji je čitav svoj život posvetio drevnoj igri. Već u mladosti se istakao u generaciji sa Borivojem Vujačićem i Draganom Šešlijom koji su dostizali vrhove jugoslovenskog omladinskog šaha. Par godina kasnije pojavila se nova generacija sa Draganom Perovićem, Radojicom Dabetićem i Draganom Savovićem a potom još jedna u kojoj je dominirao Zdravko Vuković. Od svih ovih igrača crnogorski šah je puno očekivao ali za najviše domete nedostaju adekvatni uslovi za rad i usavršavanje. Uz to, mladim ljudima nije bilo lako da se otisnu u profesionalne vode jer čak ni skromna egzistencija šahu nije bila zagarantovana.

Zato se većina iz tih generacija najprije posvetila studijama a među njima i Srđa Dragašević koji se upisao na Tehnološko – metalurški fakultet Univerziteta u Beogradu. Koliko je bio posvećen poslu kojeg bi se prihvatio govori podatak da je sa 24 godine završio studije sa najvišim ocjenama.

Kao diplomirani inženjer tehnologije zaposlio se u veoma uspješnoj firmi „Montex“ i ubrzo postao direktor predstavništva u Beogradu. Tu se u njemu probudila za kratko napuštena ljubav prema šahu i nju je uskoro prenio na rukovodstvo firme i njenog čelnog čovjeka, poznatog privrednika Stanislava – Ćana Koprivicu. Tu je i rođena ideja da Nikšić 1983. godine organizuje jedan od najjačih turnira u svijetu. Srđa je imenovan za direktora turnira i, sem sjajne uloge u organizaciji tog neponovljivog događaja, zajedno sa Ćanom preokrenuće odluku FIDE koja je promijenila istoriju šaha. Naime, kad je nastupio problem sa zahlađenjem odnosa između SAD i SSSR-a, polufinalni meč Korčnoj-Kasparov u Pasadeni je zaključen pobjedom Korčnoja bez igre jer Kasparov nije dobio odobrenje da uđe u Ameriku.

Tada su se direktor „Montex“-a Koprivica i direktor turnira Dragašević osmjelili da odigraju najbolji diplomatski potez i uvjere FIDE da promijeni svoju odluku. Tako je meč odigran naredne godine u Londonu i Gari je u borbenom stilu ostvario pobjedu koja mu je trasirala put ka svjetskoj slavi.

Poslije ovih vrijednih međunarodnih uspjeha Srđa je krajem osamdesetih prešao iz Beograda u Bukurešt i radio kao šef predstavništva „Montex“-a.

Početkom ovog vijeka vratio se u svoju zemlju i nastavio sa šahovskim aktivnostima. Pomogao je mnogim igračima da dobiju šansu za učešće na turnirima i izbore se za jaču međunarodnu titulu. Bio je uvijek spreman da pomogne a ovdje ću ponoviti jedan njegov veliki gest kad je bukvalno spasio naš olimpijski tim da ne ostane na cjedilu. Naime, iz Vlade Crne Gore dobili smo pomoć za put i boravak ali sredstva nijesu još bila stigla na račun Saveza. Na recepciji hotela na Bledu pokušali smo da objasnimo o čemu se radi, ali hladne Slovence nije bilo lako „zagrijati“. Onda je Srđa izvadio svoju bankovnu knjižicu i platio unaprijed sve troškove za naš tim. Naravno, po povratku smo izvršili naše obaveze, ali me još uvijek muči pitanje što bi bilo da Srđe nije bilo.

Zbog dugogodišnjeg takvog rada Srđa je stekao ugled kod šahovskih poslenika i 2004. g. izabran je za predsjednika Šahovskog saveza Crne Gore i na toj funkciji ostao sve do 2011. godine. U tom periodu Srđa je uspio da pokrene niz važnih aktivnosti, prije svega na unapređenju programa „Šah u škole“ što je rezultiralo stvaranjem novih talenata u našoj zemlji.

Tokom poslednjih godina života Srđa je sa iskrenim i snažnim prijateljskim osjećanjem dolazio do Bara da bi posjetio drage ljude iz ranijih vremena, a kako život neumitno korača sve je manje tih hodajućih ikona čiji se odlazak itekao osjeća u ovo vrijeme. Nedavno je za Srđom otišao i njegov otac, nekad veliki diplomata Vuko Dragašević, po kome je dobio ime jedan od njegova dva unuka iz Srđinog braka sa najboljom bugarskom šahistkinjom Antoninom Georgijevom.

Hvala ti Srđa dragi druže što si obasjao jedno vrijeme ljudskim vrlinama i, koliko god da više nema onih tebi najdražih, tu još bitiše tvoje društvo iz Bara, Ljubo Živković, Vlado Lukšić, Jusuf Kalamperović, Milan Vujović i ja da te pominjemo u pričama i sjećanjima sve dok i nama ne „padne zastvica“…

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Bonje Ivanovića)