Bobi Fišer ide u rat (65.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

65.nastavak

POGLAVLJE 14
DIREKTNA KONFRONTACIJA

…i drugi je prvi trepnuo.
— Američki državni sekretar Din Rašk nakon Kubanske raketne krize

Kako uopšte pregovarati s Fišerom, koji je spreman rizikovati sve, samo da ne napravi kompromis? Većina ljudi ne bi smatrala taj pristup razumnim. Samo u rijetkim slučajevima, izazivač nije uspijevao da iznudi ono što je htio od FIDE, Islandskog šahovskog saveza ili drugih organizatora turnira. Tabla i figure, osvjetljenje, stolica i sto, nivo buke, udaljenost publike, vidljivost kamera — sve je moralo biti onako kako on želi. Nagrada ili honorar za učešće morali su se povećati. Partije su morale da se igraju u neobično vrijeme. Fišerovi protivnici, zatečeni, često bi odustajali — ponekad nakon formalnih, mlakih bitaka. A s ostalim učesnicima pravila turnira uvijek su bila strogo definisana. Zašto su onda s Fišerom dobijala toliku fleksibilnost?

Teorija igara — grana matematike koja analizira složeno ljudsko ponašanje pomoću jednostavnih modela — nudi objašnjenje Fišerovog uspjeha onima koji su zbunjeni očiglednom popustljivošću zvaničnika. Ova teorija je u osnovi promijenila pristup intelektualnim disciplinama, od ekonomije do međunarodnih odnosa, od teorije evolucije do filozofije. Njeni tvorci dobili su Nobelove nagrade, a jedan od ključnih autora, Džon Neš, postao je junak bestselera i holivudskog blokbastera „Genijalni um“, koji je nagrađen Oskarom.

„Igre“ dolaze u različitim oblicima. Postoje, recimo, igre savršene informacije, poput šaha, u kojima čovjek u svakom trenutku može da izračuna sve moguće poteze protivnika, i igre nesavršene informacije, poput tajne aukcije, u kojoj učesnik može samo da nagađa koliko je protivnik ponudio. Postoje kooperativne igre, gdje se igrači udružuju da bi postigli najbolji rezultat, i igre bez kooperacije, u kojima ljudi djeluju isključivo vođeni ličnim interesom, ne obazirući se na to šta rade ostali.

Jedan od razloga zašto igrač A ne želi da sarađuje s igračem B jeste taj što pobjeda A znači poraz B — to je igra s nultom sumom. U igrama s nenultom sumom, obe strane mogu da dobiju. Uporedimo šah sa običnim pantomimama, gdje učesnici, a ne timovi, naizmjenično glume naziv knjige, filma, predstave ili pjesme, koje ostali pokušavaju da pogode. U šahu tvoj poraz znači moju pobjedu. U pantomimi svi zajedno ili pobeđujemo, ili gubimo.

Pa kako bi jedan teoretičar igara objasnio zagonetne i bezobzirne pregovaračke metode Fišera — i njihov uspjeh?

Teoretičari su odavno primijetili da je prednost u pregovorima često na strani iracionalnog — ili onoga što djeluje kao iracionalno. Klasičan primjer: žena se vraća kući i zatiče opasnog provalnika. Ona shvata da je namjerava ubiti jer može da ga prepozna i prijavi policiji. Ako proguta tabletu koja će je na kratko učiniti ludom, provalnik će povjerovati da ga neće moći identifikovati — i poštedjeće joj život.

Neki teoretičari igara tvrde da smo biološki programirani da budemo iracionalni — na primjer, želimo osvetu čak i u slučajevima kada ćemo, nanoseći štetu drugima, i sami kasnije ispaštati. Možda nas je evolucija takvima učinila: ako moji neprijatelji znaju da ću ih goniti bez obzira na cijenu, manja je vjerovatnoća da će prvi napasti. Negativna strana takve osvetoljubivosti je to što, kada dođe do sukoba između pojedinaca, grupa ili nacija, taj sukob postaje teško zaustaviti — što potvrđuju i generacije porodica koje su na Siciliji izumrle zbog krvne osvete.

Džejms Din je u klasičnom filmu iz 1955. godine Buntovnik bez razloga proslavio smrtonosnu igru „kukavice“. U jednoj varijanti ove samoubilačke igre, dva vozača jure jedan ka drugome sa udaljenosti od nekoliko stotina metara. Onaj koji prvi skrene sa linije neizbježnog sudara gubi i dobija etiketu „kukavice“. Ako niko ne skrene, dolazi do užasne katastrofe. Ako, kao vozač jednog od automobila, uspijete ubijediti drugog da vas ne zanimaju posljedice sudara i da ste spremni umrijeti, bitka je već napola dobijena. Kada protivnik shvati da se ne bojite, da ne cijenite sopstveni život, i da vam je jedino važna pobjeda (ili izbjegavanje poraza), neće imati razloga da testira vašu odlučnost.

Jedan od teoretičara igara, Herman Kan, pisao je: „‘Vješt’ igrač može da uđe u auto već pijan, da izbacuje boce viskija kroz prozor, dajući time do znanja koliko mu je svejedno. Može da nosi vrlo tamne naočare, što sugeriše da jedva vidi ispred sebe. Kad automobil dostigne najveću brzinu, skida volan i izbacuje ga kroz prozor.“

Bertran Rasel je govorio da su u igru „kukavice“ igrale dvije grupe: mladi prestupnici i nacije. Tokom meča Fišer – Spaski, glavni izvor zabrinutosti američke administracije bio je rat u Vijetnamu i pitanje njegovog okončanja. Godine 1969, predsjednik Ričard Nikson objasnio je svoju „ludu“ politiku šefu kabineta H. R. Haldemanu tokom šetnje plažom na Floridi. Haldeman se prisjeća njegovih riječi: „To zovem teorijom ludaka, Bob. Sjeverni Vijetnam mora vjerovati da sam došao do ivice i da mogu učiniti sve kako bih zaustavio rat. Kad čuju: ‘Zaboga, znate da je Nikson opsjednut komunistima. Ne možemo ga kontrolisati kad je u tom stanju, a prst mu je na nuklearnom dugmetu’, onda će Ho Ši Min za dva dana doletjeti u Pariz da nas moli za mir.“ Kada je Nikson naredio bombardovanje Kambodže B-52 avionima, to je djelimično bio signal Sjevernom Vijetnamu da bi ti bombarderi mogli nositi i atomske bombe.

Savjetnik za nacionalnu bezbjednost Henri Kisindžer takođe se sjećao teorije ludaka. Godine 1959. prisustvovao je na dva predavanja Danijela Elsberga pod nazivom „Upotreba ludila u politici“. Ona su istraživala diplomatsku vrijednost ekstremnih prijetnji očigledno nerazumnog lidera. Elsberg je kao primjer naveo Hitlerova nekrvava osvajanja Rajnske oblasti, Austrije i Čehoslovačke. Jedan od preduslova uspjeha u političkoj primjeni ludila, prema Elsbergu, bilo je ograničenje zahtjeva i formulacija tako ekstremne prijetnje da bi sama mogućnost njenog ispunjenja trebalo da ubijedi protivnika da popusti.

Nema sumnje da bi Fišer mogao da osvoji svjetsko prvenstvo u igri „kukavice“ — uvijek je djelovao spreman da uništi sopstvenu karijeru. Postavljajući kao uslov učešća u meču ili turniru princip „sve ili ništa“, davao je sagovornicima do znanja da je svaki zahtjev za njega od beskonačne važnosti i da su njegove prijetnje sasvim stvarne. Imao je čitavu listu finansijskih i karijernih gubitaka koje je pretrpio kad nije uspio da nametne svoje uslove: ako bi organizatori odbili njegove zahtjeve, odbijao bi da igra i napuštao bi turnir — u kojoj god fazi da se nalazio. Nije ulazio u pregovore niti pristajao na kompromise. Prijetnje nisu bile taktika; Fišer je mislio ozbiljno sve što je govorio.

Kao odrasli igrač, Fišer je i dalje djelovao — i zvaničnicima i prijateljima — kao tinejdžer koji sve oko sebe vidi kao igru s nultom sumom. Na među-zonskom turniru na Majorki 1970. britanski šahovski funkcioner Gari Golombek postavio je retoričko pitanje: „Kako su organizatori uspjeli da učine čudo i Fišer odigra čitav turnir od početka do kraja?“ I sam je odgovorio: „Ispunivši sve Fišerove zahtjeve.“

Igra „kukavice“ može donijeti stalne pobjede ako nemate namjeru da skrećete s puta, ali taj put je izuzetno opasan. Prije ili kasnije, igrač će naići na protivnika koji ne zna za njegovu reputaciju, koji misli da su priče o njegovoj bezumnosti pretjerane, koji smatra da je predugo radio po svome i da je vrijeme da se tome suprotstavi nova snaga — ili na nekoga ko je takođe sklon nepromišljenim potezima i riskantnom ponašanju. Tokom jednog turnira, organizator je direktno ukazao na tu opasnost: „Naravno, Bobi je genije. Ali šta ćemo ako budemo imali tri-četiri genija sa sopstvenim fobijama i sličnim zahtjevima?“ Sus je, kao što smo vidjeli, bio jedan od rijetkih slučajeva kada je Fišer otišao predaleko sa svojim zahtjevima.

Opisujući pijanog vozača koji izbacuje volan kroz prozor, Herman Kan objašnjava i drugu moguću opasnost: „Ako to protivnik vidi — pobijedili ste. Ako ne vidi — imate problem.“ Na Fišerovu sreću, njegovi partneri u pregovorima pratili su svaki njegov potez. Više puta je meč sa Spaskim dovodio na ivicu prekida. Provocirao je ne samo Sovjete, već i Islanđane i FIDE, testirajući granice njihovog strpljenja. U gotovo svakom slučaju, popuštali su mu.

Ističući u Rejkjaviku svoje „ludilo“ i iznoseći zahtjeve koji možda nisu bili razumni, ali su ipak bili ostvarivi uz određeni trud, Fišer je dokazao nevjerovatnu efikasnost ne samo kao šahista, već i kao igrač u igri „kukavice“. Uslov uspjeha bio je da prijetnja mora postati ekstremna — a za Islanđane je Fišerova prijetnja da će se povući iz meča bila upravo to.

-Nastaviće se-