
(71. nastavak)
Botvinik i Smislov su djelovali iscrpljeno dok su se saplitali ka cilju.
Botvinik je u 18. partiji propustio matnu kombinaciju, ali mu je Smislov tri poteza kasnije uzvratio istom mjerom. Botvinik je na kraju ipak pobijedio tu partiju, ali je u sljedećoj loše odigrao Karokan i izgubio. Smislov je takođe pobijedio u 22. partiji, smanjivši zaostatak na dva poena. Međutim, u 23. partiji je prekinuo partiju u izgubljenoj poziciji i, po nastavku, prihvatio Botvinikovu ponudu za remi.
Godinu i 11 dana nakon što je izgubio titulu, Botvinik ju je ponovo osvojio. Bio je to njegov prvi trijumf u nekom meču još od pripremnih partija s Ragozinom 1940. godine, ne računajući doigravanje za 20. Prvenstvo SSSR-a.
Smislov je svoj poraz pripisao bolesti. „Tokom meča me snažno pogodio grip“, prisjetio se. Temperatura mu je dostigla 39°C, a uzimao je antibiotike. Kada se meč završio, rekao je, proveo je naredne dvije sedmice u krevetu. „Zašto sam bio tako bolestan?“ zapitao se. Njegov odgovor podsjećao je na Botvinikov komentar o Kaisi: „Vjerovatno sam na neki način razgnjevio Boga.“
Kraj osvete
Mihail Nekhemjevič Talj je bio tipičan predstavnik sovjetskih juniora iz poslijeratnog perioda – ali samo u jednom pogledu. Svi su odrastali u atmosferi idolopoklonstva prema Botviniku.
Kada je Talj 1951. godine igrao za juniorsku reprezentaciju SSSR-a, kapiten mu je dao neobičan savjet: „Nemoj žrtvovati više od jednog pješaka u svojim partijama.“ Talj je kasnije objasnio: „Vjerovatno mi je to rekao jer je tadašnji kralj šaha bio igrač koji nije volio šokantne žrtve.“ Međutim, pridržavati se takvog savjeta bilo je teško. „Nisam žrtvovao pješake,“ prisjetio se Talj. „Jednostavno sam ih gubio.“
Talj je rođen u Rigi, više od 800 kilometara udaljenoj od Botvinikove Moskve, ali je, po stilu igre i ličnosti, djelovao kao da dolazi s druge planete. Bio je brzog razmišljanja, impulsivan i zaljubljenik u brzopotezni šah. Za razliku od Botvinika, Talj je imao samo jednu profesiju – šah – i volio je da nastupa pred publikom.
„Šah je moj svijet,“ rekao je u jednom intervjuu 1983. godine. „Svijet u kojem sam proveo čitav život, kroz koji se izražavam. Volim atmosferu mečeva, turnira i šahovskih diskusija.“ „Ne mogu da zamislim sebe na nenaseljenom ostrvu bez šahovske table i figura, bez protivnika – bez mog Petka, s kojim bih odigrao meč od hiljadu partija.“
Za razliku od Botvinika, Talj je uživao u lošim navikama – previše viskija, votke i, ako je vjerovati njegovoj prvoj supruzi Sali Landau, čak pet paklica cigareta po partiji. Dok je Botvinik bio programiran do opsesije, Talj je vodio neprestanu, ali izgubljenu bitku sa samokontrolom.
„Miša jednostavno nije bio sposoban za svakodnevni život,“ rekla je Landau. „Kada bi putovao na turnir, nije umio ni sam da spakuje kofer. Jednom smo otišli u Pariz – otvorila sam kofer, a unutra su bili samo šahovske knjige, prazne boce i prljavi veš.“ Njihovi su se putevi nakratko ukrstili kada je Talj imao 12 godina. U jednom latvijskom listu pročitao je da Botvinik ljetuje blizu obale Rige. „Kako može biti svjetski prvak ako nikada nije igrao protiv mene?“ pitao se Talj.
Kako je kasnije ispričao, pronašao je Botvinikovu adresu, ponio šahovsku tablu i figure i odlučio da ga izazove na partiju – ali su ga odbili. Prvi put je ovu priču ispričao novinaru Viktoru Vasiljevu pred meč za svjetsku titulu 1960. godine, ali je kasnije porekao da se to dogodilo. „Nažalost, moram razočarati ljubitelje ove priče – to je samo legenda.“
Međutim, u članku objavljenom 1972. u časopisu 64, Talj je porekao i svoje poricanje. Objasnio je da je zaista otišao do Botvinika, ali u pogrešno vrijeme. „Problem je bio u tome što sam (naravno, zbog mladosti) potcijenio važnost sportskog režima i došao baš u vrijeme popodnevnog odmora. Meč je, dakle, samo bio odložen,“ napisao je. Talj, 24 godine mlađi od svjetskog prvaka, prvi put je ugledao Botvinika kao gledalac tokom Šahovske olimpijade 1956. u Moskvi. Još mu se više približio nakon što je osvojio Prvenstvo SSSR-a 1957. godine, kada je kao rezerva uvršten u olimpijski tim za 1958.
„Imao sam sreću da posjetim čuvenu ‘kućnu laboratoriju’ Botvinika,“ prisjetio se Talj. Tamo je svjedočio kako prvak analizira prekinutu partiju sa Špancem Arturom Pomarom.
„Na tabli je, po mišljenju najiskusnijih velemajstora, stajao ‘mrtav remi’. Ali turnirska situacija bila je veoma napeta, ni najmanja šansa nije se smjela propustiti,“ rekao je Talj. „Analiza je trajala cijelu noć, a tek u šest ujutro sve je postalo ‘jasno’ Botviniku.“ (dijagram).
Tokom noći postalo je jasno da udvostručeni topovi na sedmom redu neće biti dovoljni za pobjedu. Crni se mogao odbraniti jednostavnim prebacivanjem topa između polja f6 i f8.
Botvinik je shvatio da mora zamijeniti jedan par topova. Ali ni to ne bi bilo dovoljno. Morao je izvesti još jednu varku.
Ovoga puta nije namjeravao da glumi očaj, kao što je to učinio protiv Euvéa u Groningenu. Umjesto toga, učiniće da izgleda kao da igra „prazne“ poteze, isključivo iz obaveze prema svom timu, prije nego što ponudi remi…
Tu partiju je dobio.
-Nastaviće se-