Bobi Fišer ide u rat (50.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

50.nastavak

Stvarno, vlada ima zbog čega da brine, osim zbog radne odjeće Torarinsona. Islandska ekonomija potpuno zavisi od ribe, a zemlja namjerava da najavi proširenje granica ribolova sa dvadeset na pedeset priobalnih milja, čime potvrđuje obećanje dato godinu ranije. Nova pravila stupaju na snagu 1. septembra 1972. godine. Riblja industrija Velike Britanije već trpi zbog prethodnih proširenja, i London će neminovno uputiti protest, što znači da se čitava mala nacija, čije vazduhoplovstvo (jedan helikopter) u tom trenutku nije u funkciji, suočava s jednom od najmoćnijih vojnih sila svijeta (na kraju krajeva, uz podršku Amerike i efikasno oružje — elektroklješta kojima se kače i sijeku mreže sa tralera (specijalizovanih ribarskih brodova), pričinjavajući hiljade funti štete zbog izgubljene ribe, a što je još gore, izgubljenih mreža — Islanđani će sebi obezbijediti željeno proširenje).

Fišerov pomoćnik Fred Krejmer nije se pojavio na ceremoniji, iako je to po dužnosti morao, nazvavši je „muzičkim koncertom s govorima na islandskom koje ionako niko ne razumije“. U međuvremenu, čini se da jedan čovjek naslućuje suštinu onoga što se dešava. U iskrenom razgovoru s jugoslovenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem, Spaski kaže da ga najvjerovatnije čeka dvomjesečni odmor, a zatim susret s Petrosjanom u Moskvi.

Dok je Torarinson razmišljao o sledećem potezu, Fišer se nalazio u Duglostonu, poštujući šabat. Njegovi zahtjevi su i dalje ležali na stolu, a ukrcavanje na avion nije bilo ni u planu. Krijući se od svjetske štampe, odbijao je da odgovara na pisma, razgovara telefonom i otvara vrata.

Kad je meč ovako zaglibio, preduzeta su dva pokušaja da se spasi: prvi je došao iz samog srca Bijele kuće, od Niksona, a drugi — zaista kao deus ex machina — od jednog od najbogatijih ljudi Britanije, koji je iznenada odlučio da se umiješa u tok događaja.

Prvoj inicijativi možda je doprinijela i islandska vlada. Iako nije imala direktne veze s mečom, na kocki je bio nacionalni prestiž, i premijer Olafur Johanesson bio je duboko zabrinut mogućim neuspjehom. Pošto su on i Torarinson pripadali istoj političkoj partiji — Progresivnoj (lijevo-centristički pokret farmera), Torarinson je odlučio da mu se obrati za pomoć.

Neprestano je tražio izlaz iz ćorsokaka. Možda bi mogao da nagovori Spaskog i Fišera da direktno razgovaraju o situaciji? Šampion je odbio da pozove svog protivnika, ali je spremno pristao na razgovor ako mu Amerikanac sam telefonira. Međutim, Fišer nije želio da prvi napravi takav korak. Spaski je pozvao Islanđanina na sastanak u svom hotelu.

Rekao je: „Gudmundure, situacija je vrlo ozbiljna. Može se riješiti samo na najvišem nivou.“ Pogledao sam ga i rekao: „Pa, možda ste u pravu. Riješićemo to na visokom nivou.“ Pružio sam mu ruku i odmah se uputio kod premijera. Objasnio sam da imamo velikih problema i da bi mogao da nam pomogne. „Pozovite Bijelu kuću, zamolite ih da utiču na Fišera.“ „O ne, ne, ne! — rekao je. — Vi ste još mladi i ne znate da se takve stvari ne rješavaju na taj način.“ Onda je malo razmislio i rekao: „Dobro, ako ste tako odlučni, učiniću što mogu.“ I pozvao je američku ambasadu.

Ali Rus i Islanđanin nisu se razumjeli. Torarinson je bio potpuno skoncentrisan na Amerikanca i nije mu ni palo na pamet da i Spaskom treba podrška. Premijer je stupio u kontakt sa američkim otpravnikom poslova Teodorom Tremblijem. Može li američka vlada pružiti ruku pomoći?

Tremblija je Fišer nevjerovatno nervirao. Na ceremoniji otvaranja njegova supruga je sjedila pored prazne stolice, s druge strane koje je bio Spaski. Ipak, on je bio sklon tome da pomogne. U ovom nestabilnom periodu odnosa između SAD i Islanda, vojna baza u Keflaviku imala je centralno mjesto u njegovim mislima. Islandska koaliciona vlada (Island je bila jedina NATO zemlja sa komunistima među ministrima) upravo je odlučivala o budućnosti Keflavika, a zatvaranje baze moglo je imati strateške posljedice za Zapadni savez. Geografski položaj Islanda, koji se nalazi tačno na sredini između SAD i SSSR-a, činio je ovo osamljeno ostrvo neprocjenjivim saveznikom. Sovjetski Savez je vršio pritisak svojom novom strategijom otvorenog mora, a Island je služio kao najvažniji osmatrački punkt za praćenje sovjetskih brodova i podmornica.

Pored bezbjednosti, Keflavik je donosio radna mjesta i profit. Ipak, mnogi Islanđani su više osjećali ogorčenje nego zadovoljstvo: baza je izazivala zabrinutost — islandska kultura bila je ugrožena zbog prisustva velikog broja stranaca. Ovakav ambivalentan odnos prema Americi nije bio nov. Krajem 19. vijeka svjedoci su ovako opisivali radnika sa američkog kitolovca: „Silazio je na obalu u građanskom odijelu, razbacivao dolare na sve strane, lumpovao po krčmama, ispijao jednu kriglu piva za drugom i ponovo nestajao, plašeći Islanđane do smrti.” U romanu „Atomska stanica” iz 1948. godine, islandski pisac i nobelovac Halldor Laksnes dočarava tu atmosferu kroz lik dva dječaka koji igraju šah dok na radiju svira američka muzika. Junakinja razmišlja: „Slušajući šum američke radio stanice, ponovo sam pomislila na plemenitost šahovske igre.”

Tremblé je, pored svojih političkih interesovanja, jednostavno simpatisao islandsku naciju: „Bilo je veoma neprijatno gledati kako se njihov plan ruši zbog lošeg ponašanja Fišera.“ On se sjeća da mu je premijer rekao koliko je Island ulagao u ovaj meč i pitao: „Postoji li način da ipak dođe?“

U američkom ambasadi, Tremblé je poslao telegram državnom sekretaru SAD, Williamu Rogersu, a kopije su bile poslati i Savetu za nacionalnu bezbednost i CIA. Telegram je izložio zabrinutost Olafura Johannessona zbog Fišerove odsutnosti. „Sjedinjene Države, naravno, ne snose odgovornost za ovu situaciju, ali Fišerovo ponašanje vrijeđa Island, a otkazivanje meča bi Island koštalo sedam miliona kruna“, pisalo je u telegramu. „Svi znaju da je Fišer svojeglav i ne podleže vladinoj kontroli, ali njegovo ponašanje bi moglo štetiti imidžu SAD.“ Premijer je zamolio Trembléa da prenese tu zabrinutost Bijeloj kući: „Iako je svjestan da ovaj plan možda neće donijeti rezultat, bio bi zahvalan na pokušaju da se Fišer natjera da ispuni svoja obećanja.“

S obzirom na to da su svi ovi događaji odigravali u periodu od dva vikenda, ostaje nejasno da li je telegram imao bilo kakav efekat. Možemo samo pratiti lanac događaja: Johansonnova molba je prethodila akcijama Trembléa, a zatim je u Duglaston pozvao savjetnik za nacionalnu bezbjednost, dr. Henry Kissinger.

-Nastaviće se-