
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
18.nastavak
Stil Petrosjana bio je strateški, nepokretan i za one koji nisu bili u stanju da ocijene njegovu nevjerovatnu suptilnost, pomalo dosadan. Većina igrača ima svoj stil – da kažemo, šahovski otisak prstiju, ali rijetko kod koga on bude toliko izražen kao kod Petrosjana. Njegova igra zahtijevala je od protivnika ili da se prilagode, ili da izgube. Na pitanje zašto je Spaski izgubio, Botvinik je odgovorio da se nije uspio da „programira za Petrosjana“.
Dva mjeseca kasnije Spaski je pobijedio na turniru u Santa Moniki, koji je nazvao „turnirom života“ (Fišer je bio drugi). Pobjeda mu je donijela mnogo novca – pet hiljada dolara. Zatim je uslijedio manji pad u igri, koji se povezuje sa ličnom srećom koju je stekao u zajedničkom životu sa Larisom, i rođenjem sina Vasila 1967. godine. Prisjećajući se tih vremena, Spaski kaže: „Bio sam uzoran sovjetski građanin. Putovao sam, igrao i uživao u životu.“ U mečevima kandidata 1968. godine uspješno je pobijedio Gelera (5,5:2,5), Larsena (5,5:2,5) i Korčnoja (6,5:3,5), izgubivši samo dvije partije od dvadeset šest. Za pobjedu nad Larsenom dobio je Orden „Orden časti“ (1955. godine dobio je medalju „Za zaslužni rad“, prilično uobičajenu sovjetsku nagradu, i to je komentarisao u knjizi „Velika strategija“ riječima: „Eto, to je sve što sam dobio.“).
Godine 1969. ponovo se susreo sa Petrosjanom u borbi za svjetsku titulu. Ceremonija otvaranja meča održana je u Moskovskom televizijskom teatru, tako da je svjedok ovog događaja bila čitava zemlja. Međutim, široka zapadna publika ponovo nije bila zainteresovana za borbu Petrosjana i Spaskog. Većina je smatrala da četrdesetogodišnji šampion ima male šanse protiv tridesetdvogodišnjeg protivnika. Petrosjanova igra dostigla je svoj vrhunac, iako treba napomenuti da je bio jedini svjetski šampion od 1934. godine koji je uspješno odbranio svoju titulu. Nije se osjećao ugodno, bilo zbog same titule, bilo zbog mnogobrojnih laskanja koja su dolazili od jeremenskih zajednica širom svijeta. Posle jedne brilijantne partije, salom su odjeknuli gromoglasni aplauzi, a grupa Petrosjanovih obožavalaca pokušala je da prodre na scenu. Engleski šahovski autoritet i pisac Hari Golombek bio je svjedok ovog događaja: „Samo jedan stariji Armenac uspio je da zaobiđe čuvare, dođe na scenu i zgrabi Petrosjana za ruku.“ Poznate su riječi Petrosjana koje je izgovorio prije drugog meča sa Spaskim: „Nikada nisam želio da postanem svjetski šampion. Samo sam želio da dobro igram šah. Šest godina ne pušim, ne uzimam ni kap alkohola. Ljekar mi zabranjuje da gledam fudbalske i hokejaške utakmice, jer moram da čuvam živce za igru. Šta je to za život?“
Kod Spaskog je bilo obrnuto, kako u stilu života, tako i u moralnom stanju. „Dan prije meča sa Petrosjanom,“ pričao je on, „osjećao sam se kao da sam na konju.“ Ipak, laganu pobjedu nije očekivao, a ishod meča bio je nepredvidiv. Spaski je podijelio meč u četiri dijela:
- partije 1—9: brzi napredak i zamor;
- partije 10—13: ja — bokserka vreća;
- partije 14—17: prelomne;
- partije 18—23: finalni napad.
Nakon sedamnaeste partije, Spaski se odmarao u svojoj sobi, kada su se odjednom začuli teški udarci na vrata. „Neki Jermen je saznao u kojem broju sam smješten i pokušao da mi upadne u sobu. Vikao je: ‘Spaski, ne smiješ da pobjeđuješ našeg Petrosjana!’ Ja sam mu odgovorio: ‘Ne brini, ja sam njega pobijedio.’ Tada je mladić utihnuo i nestao.“
On je zaista pobijedio, osvojivši titulu svjetskog šampiona sa dva poena prednosti, posle šest pobjeda, četiri poraza i trinaest remija. Partije nisu uvijek bile brilijantne, iako su neke — na primjer, sjajna peta, u kojoj je Spaski doveo daminog pješaka do sedmog reda — smatrane klasičnim. Tigran Petrosjan je bio, možda, najteži protivnik u istoriji šaha. Njegovo ime potiče od riječi „tigar“. Međutim, svojom igrom više je podsjećao na zmiju ili lukavu lisicu. Petrosjanovo strpljenje je djelovalo beskrajno, mogao je dugo da čeka najpovoljniji trenutak za napad. Spaski je smatrao da je on „jedinstveni borac u mečevima, čija je snaga u tome što je gotovo nemoguće doći do njega.“ Petrosjan je ovo gledao drugačije: „Trudim se da izbjegnem slučajnosti. Oni koji se oslanjaju na slučaj, treba da igraju karte ili rulet.“
Dvostruko prolazeći iscrpljujući kvalifikacioni proces, Spaski je izjavio: „Sistem je postao još gori nego prije.“ Pred meč 1972. godine rekao je: „Želim unaprijed da izrazim svoje duboko i iskreno saučešće onome ko bude uspio da se probije kroz sve te prepreke.“
-Nastaviće se-