ŠAHISTI NAŠE ZEMLJE
List „Pravda“, 1936. godina
Mladi sovjetski šahista, inženjer elektrotehnike, postdiplomac jedne od lenjingradskih laboratorija Narodnog komesarijata teške industrije, komsomolac Mihail Botvinik, pobijedio je na međunarodnom šahovskom turniru u Notingemu. Ništa se ne mijenja time što je u posljednjem trenutku Botvinika sustigao bivši svjetski prvak, virtuoz šahovske tehnike H. R. Kapablanka, s kojim je prvak SSSR-a podijelio prvu i drugu nagradu. Suština nije u nagradama. Važno je to što je Botvinik od početka turnira pa sve do kraja igrao smireno i samouvjereno, pokazao visok nivo umijeća, izdržljivost, upornost i volju za pobjedom, demonstrirao kakvu snagu pruža povezivanje teorijskog znanja s potpunim ovladavanjem tehnikom. Botvinik je bio pravi lider turnira, odigrao ga je veoma blistavo i bez ijednog poraza.
Ova pobjeda mladog sovjetskog šahiste na međunarodnom planu veoma je poučna. Turnir u Notingemu predstavljao je izuzetnu pojavu u istoriji svjetskih šahovskih takmičenja. Tu se okupio sav cvijet savremenog šahovskog svijeta, uključujući grupu prvaka koju su činila tri bivša i jedan aktuelni svjetski prvak. Mladi sovjetski velemajstor, učestvujući prvi put na tako odgovornom i složenom takmičenju, osvaja prvo mjesto.
Sve to, naravno, nije slučajno. Šah je kod nas odavno postao jedan od najvažnijih činilaca kulturnog vaspitanja masa. Cijenimo šah, ovu „mudru“ igru, koja se nalazi na granici između nauke i umjetnosti, zato što u sebi sadrži najbogatije elemente umjetničkog stvaralaštva. Šah kod čovjeka razvija metodičnost i dosljednost, daje prostora analitičkim sposobnostima i stvaralačkoj mašti. Ali prije svega, šah je borba, napeta borba koja za postizanje pobjede zahtijeva veliku izdržljivost, upornost, odlučnost i čeličnu volju.
Naši veliki učitelji K. Marks i V. Lenjin u slobodnim trenucima odavali su se svojoj ljubavi prema šahu. U njemu su prije svega vidjeli sredstvo za vaspitanje volje, vježbanje izdržljivosti i snage živaca. Lenjina je u šahu najviše privlačila uporna borba, nastojanje da se odigra najbolji potez, da se pronađe izlaz iz teškog, ponekad gotovo bezizlaznog položaja. Sama pobjeda ili poraz manje su ga zanimali. Zadovoljstvo su mu pričinjavali najbolji potezi protivnika, a ne njegove greške. Više je volio da igra protiv najjačih protivnika.
Danas u najudaljenijim krajevima naše zemlje, u zabačenim selima, kolhozima, planinskim aulima Dagestana i kišlacima srednjoazijskih republika postoje šahovski kružoci. Ljubitelja ove igre, organizovanih i takozvanih neorganizovanih šahista, ima na milione. Više nas ne iznenađuju kada u štampi naiđemo na ovakve vijesti: „Na rtu Šmita počeo je turnir pobjednika polarnih stanica. Potezi se prenose radio-vezom“, ili: „U Uratjubinskom, Lenjinabadskom, Šahristanskom, Proletarskom i Kanibadamskom okrugu (sjever Tadžikistana) šahovski i damski turniri počeli su u većini kolhoza“. Nedavno se u sovhozu „Staljin“ (Moskovska oblast), udaljenom 20 kilometara od željezničke pruge, okupio svesavezni kongres uzgajivača svinja, stočara i zootehničara – ljubitelja šaha i dame.
Takvih primjera moglo bi se navesti bezbroj.
Nećemo ni govoriti o razmjerama šahovskog pokreta u Crvenoj armiji, gdje nema nijednog vojničkog kluba ili crvenog kutka bez šaha. A šahovski pokret među učenicima i pionirima! Kakav divan prizor predstavljaju šahovski turniri među pionirima, koliko zadivljuje njihov ozbiljan odnos prema ovoj igri i njihova težnja da ovladaju teorijom i praksom šahovske umjetnosti.
SSSR postaje klasična zemlja šaha. Čuveni šahovski majstori zapadne Evrope i Amerike s čuđenjem i zavišću posmatraju razvoj naše šahovske kulture. U njihovim zemljama ne postoji ništa slično.
Niko se ne može mjeriti s našom zemljom u razvoju šahovskog pokreta. Naši mladi majstori, kako oni koji su učestvovali na međunarodnim turnirima tako i oni koji nisu, pokazali su cijelom svijetu da su, i u šahovskoj teoriji i u šahovskoj praksi, dostigli najbolje majstore Zapada. Jedinstvo osjećanja i volje cijele zemlje, ogromna pažnja i briga sovjetske vlasti, Komunističke partije, a prije svega druga Staljina, prema ljudima – eto iskonskih izvora pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je riječ o osvajanju vazduha, sportskim stadionima Čehoslovačke ili šahovskim stolovima u Notingemu. Sjedeći za šahovskim stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao a da ne osjeća kako svaki pokret njegovih drvenih figurica na tabli prati cijela zemlja, kako mu cijela zemlja, od najudaljenijih krajeva do kremaljskih kula, želi uspjeh i pruža moralnu podršku. Nije mogao a da ne osjeti moćni dah svoje velike domovine. Zato je igrao tako smireno i samouvjereno, zato je sebi mogao da priušti luksuz agresivne igre, često odstupajući od starih navika i šablona.
Botvinikova pobjeda u Notingemu nameće velike obaveze našem šahovskom pokretu i našim šahovskim organizacijama. Rezerve talenata kod nas su neiscrpne. Iza Botvinika stoje takvi majstori kao što su Ragozin, Rjumin i Kan, mladi talenti u nacionalnim republikama – Goglიძე (Gruzija), Kasparjan (Jermenija) i desetine i stotine drugih. Oni nisu profesionalci koji jure za novčanim nagradama. Svaki od njih ima drugo, osnovno zanimanje.
Naša zemlja čuva i njeguje svoje talente, okružuje ih pažnjom i ljubavlju, a država im pruža mogućnost da razvijaju svoj dar i usavršavaju se. I imamo pravo da očekujemo da će Botvinikova pobjeda dovesti do novog uzleta i osvajanja još većih visina šahovske umjetnosti.
SAJT „GENEZIS“
ŠAH I KULTURA