14 poraza i 9 remija u 30 partija

NEPROMIŠLJENOST GENIJA!
Po dolasku u Belokamennuju uoči drugog dana turnira u Moskvi, (10 februara 1935), tamnoputi i još uvijek markantni (mada, naravno, više ne u onom nevjerovatnom izdanju iz „Šahovske groznice“) Hose Raul Kapablanka je prije svega poželio da se „zagrije“ u simultanci protiv lokalne garde.
„Upozoren“, — navodi se u biltenu legendarnog turnira — „da će protivnici biti isključivo šahisti prvog razreda, veliki Kubanac je izrazio zadovoljstvo takvim izborom ekipe. Prije toga je, u Mančesteru, Amsterdamu i Roterdamu, Lajpcigu i Berlinu, Pragu i Varšavi, Kapablanka održavao simultanke sa najjačim šahistima tih gradova. U Mančesteru je pobijedio u 39 od 40 partija; u Varšavi je od 34 partije 24 dobio, a 6 remizirao.“
Pozorišna sala Doma štampe izgleda neobično. Stolovi prekriveni zelenim stolnjacima postavljeni su u obliku slova „P“. Neprekidni šareni niz šahovskih tabli.
Šahisti dočekuju slavnog velemajstora dugotrajnim aplauzom…
Kapablanka se raspituje o uslovima igre. Računa da će završiti simultanku za četiri sata. U 16:20 povlači prvi potez protiv mladog Čistjakova. Prve krugove Kapablanka prolazi zapanjujućom brzinom. No, već od petog ili šestog poteza, tempo Kubanca primjetno opada…
Na 18–20. potezu, obilazak svih tabli mu je oduzeo gotovo sat vremena (a u 17. potezu velemajstor priznaje poraz od Kuryškina!). Igrač koji vodi simultanku očigledno nastoji da koncentriše pažnju i snagu na manji broj partija u kojima ima borbe, taktičkih zamki, mogućnosti komplikacija. Kapablanka jednu za drugom predaje beznadežne partije Kaniševu, Kofmanu, Rabinoviču i Koganu. Slonim prihvata ponuđeni remi.
Kapablanka je bio van sebe zbog za njega neviđenog rezultata i iskalio je nezadovoljstvo na posljednjem preostalom protivniku – autoru ovih redova. U završnici je bijeli ostao bez pješaka, i partija je prešla u topovski završnicu, gdje je crni imao pješake „g“ i „h“ na trećem redu. Kapablanka, stojeći pored table, stalno je na francuskom tražio da se ubrza tempo igre — sve dok crni nije pogurao pješaka do h2, stvorivši pat. Tada je zadovoljni Kapablanka pokazao „ludog topa“, za što su ga gledaoci, želeći da barem malo ohrabre Kubanca nakon neuspjeha, nagradili dugotrajnim aplauzom (partija je završena remijem).
U međuvremenu je već bila skoro ponoć… Dakle, Kapa je u toj simultanci proveo skoro duplo više vremena nego što je sam predviđao!
— Viktor Baturinski, Stranice šahovskog života (2. izd., izmijenjeno i dopunjeno, FiS, Moskva, 1990)
Foto: Izvestija