
21.nastavak
Botvinik je postao postdiplomac na Elektromehaničkom odjelu Politehnike u decembru 1932. godine, dok je istovremeno pobijedio na svom drugom turniru te godine, Lenjingradskom šampionatu. Najavio je svoju rastući autoritet kada je rekao da je to bilo “prvi put” – očigledno za Lenjingradski šampionat – da su “učesnici bili oslobođeni svojih radnih obaveza… Ja sam insistirao na tome.”
Takođe je postajalo očigledno da Botvinik jednostavno bolje razumije pješačke strukture od svojih kolega. Početkom 1930-ih godina, Botvinik je ovladao Maróczyjevom blokadom i Stonewall formacijom. Kasnije će to biti lanac pješaka i udvojeni pješaci Winawerove varijante Francuske odbrane. Evo tipičnog primjera njegovog upravljanja blokadom.
Leningradsko prvenstvo 1932.
Georgy Lisitsyn–Botvinik
A30 Englesko otvaranje
0-1
Sigurno nije bilo jasno u to vrijeme, ali ovo je bio jedan od vrhunaca Botvinikove karijere. Statistička analiza Charlesa Sullivana na www.truechess.com rangirala je svjetske šampione prema njihovim najboljim trogodišnjim periodima. Sullivan je otkrio da je Botvinikov vrhunac završio 1932. godine, a prema tom periodu, nadmašio ga je samo Bobby Fischer tokom 1968, 1969. i 1970. godine. No, takođe je izvanredno koliko je malo Botvinik igrao. Moguće je da je odigrao samo 22 ozbiljne partije tokom 1932. godine.
Pola vijeka kasnije, izrazio je gađenje kada su mu njegovi tinejdžerski učenici pričali kako su igrali 60, 80, 100 partija godišnje sa klasičnom kontrolom vremena. Svoju teoriju objasnio je novinaru Gennadyju Sosonku: „Znaćete, na kraju krajeva, svaki tenor može u svojoj karijeri postići određeni broj visokih C. Ali možda u šahu igrač može odigrati samo određeni broj dobrih partija, a ostatak vremena samo pomiče figure?“
Ovo razdoblje sovjetske istorije obilježeno je kolektivizacijom poljoprivrede, brutalnim Staljinovim naporima da zamijeni porodična gazdinstva kolektivima. Botvinik je o tome govorio vrlo malo u svojim memoarima, ali je u jednom od svojih posljednjih intervjua rekao: „Ponovo sam bio gladan 1932. godine, tokom kolektivizacije poljoprivrede. Ali otišao sam na odmor na selo i tamo su imali maslo,“ rekao je.
„Donio sam nekoliko kilograma masla svom bratu i njegovoj ženi, pa smo nedjelju dana jeli hleb sa maslom.“
Šahovska propaganda
Posljednja partija Botvinika iz 1932. godine, 18. decembra, bila je dio šahovske propagande: meč između najboljih šahista iz Lenjingrada i Moskve u kojem su se potezi prenosili putem radija uz komentare Nikolaja Grekova. Između poteza, glumci su čitali šahovski tematske radove, poput poeme Šah Aleksandra Bezymyenskog i odlomaka iz djela Iljfa i Petrova Dvanaest stolica.
Moskva–Lenjingrad radijski meč 1932.
Nikolaj Riumin–Botvinik
E35 Nimzo-indijska odbrana
Remi
Prije 8. sovjetskog prvenstva, Botvinik je odigrao još dva turnira u Lenjingradu. Na prvom, koji je održan zimi 1932-33. godine u Kući naučnika, zauzeo je prvo mjesto. Izgubio je dvije partije, ali je pokazao volju za pobjedom koju su mu njegovi kritičari poricali.
Na drugom turniru u Lenjingradu, održanom u martu i aprilu 1933. godine, Botvinik je prošao bez poraza. Međutim, jedini protivnik kojeg je pobijedio bio je Lisitsyn, i to uz mnogo sreće. Njegov najimpresivniji trenutak bio je spasavanje izgubljene pozicije u partiji Alatortsev–Botvinik, Lenjingrad 1932-33.
Teberda
Botvinik je tvrdio da je tokom ovog perioda svoje slobodno vrijeme provodio na postdiplomskim studijama. “Za proučavanje šaha nije preostala nijedno veče,” napisao je. Međutim, zahvaljujući pobjedi na zimskom turniru, dobio je mjesec dana odmora u odmaralištu Komisije za pomoć naučnicima. Ovo je bila tipična nagrada u sovjetskoj eri, ali prvi put za Botvinika. Odmaralište se nalazilo u Teberdi, na Kavkaskim planinama, više od 1.000 milja od Lenjingrada. Njegova majka nije željela da ga pusti zbog izvještaja o izbijanju tifusa. To je bila opravdana briga: bolest je 13 godina ranije ubila novinara Johna (“Deset dana koji su potresli svijet”) Reeda nakon puta u Baku. Međutim, Jakov Rokhlin, koji je trebao pratiti Botvinika, uvjerio je majku da će on i Miša biti sigurni—ako ponesu prah od naftalina. Planirao je potajno dezinfikuje putnike na putovanju vozom na jug. “Rokhlin je ispunio obećanje,” napisao je Botvinik. “Umro sam od smijeha dok je prskao sebe, mene i ostale putnike u vozu. Upao bi u razgovor s njima, prskao prah od naftalina u njihove džepove, a čitavo vrijeme bi iskreno izražavao nelagodnost zbog neugodnog mirisa u vozu.”
Nakon iscrpljujućeg putovanja, prolazeći kroz područje pogođeno glađu—“djeca koja su postala crna i smršala i stalno su tražila hranu”—on i Rokhlin su stigli u Teberdu. Tamo je uživao u planinskom vazduhu, plivajući u rijeci Teberdi, igrajući odbojku, pokušavajući jahanje i družeći se s drugim intelektualcima u odmaralištu poput pjesnika Nikolaja Aseyeva i Semyona Kirsanova. Botvinik je rekao da je jedini šahovski rad koji je obavljao bilo pripremanje otvaranja. Međutim, kako se ispostavilo, nikada nije imao priliku da primeni svoje „Teberdine“ ideje na 8. Sovjetskom šampionatu.
Šampionat je počeo 16. avgusta 1933. godine, pet dana nakon njegovog 22. rođendana. Kola su se održavala u Centralnoj kući fizičke kulture u Lenjingradu, na ulici Haldurin, nedaleko od Ermitaža. Igrači su bili smješteni u male privatne sobe na trećem spratu, do kojih su dolazili spiralnim stepenicama. U slobodno vreme često su se družili međusobno. Fjodor Duz-Khotimirski bio je u centru pažnje, jer je, u dobi od 54 godine, mogao da se sjeti svojih susreta sa legendama poput Mihaila Čigorina, Akibe Rubinštajna i Aleksandra Aljehina prije Revolucije.
Nakon pobjede u prvom kolu iz izgubljene pozicije, a zatim i dva remija iz loše odigranih, ali boljih pozicija, Botvinik je ostvario jednu od svojih najboljih partija.
-Nastaviće se-