
2003 New in Chess Alkmaar
(78. nastavak)
U decembru 2001. godine, u Las Vegasu, na jednom od svojih posljednjih turnira, Edik je, našavši se u kritičnoj poziciji, pribjegao posljednjem pokušaju – pritisnuo je dugme sigurnosnog alarma, koje se slučajno nalazilo na zidu iznad glave njegovog protivnika. Protivnik je bio potpuno izbačen iz takta, razbjesnio se i izgubio orijentaciju u vremenskoj oskudici.
Svoj način izražavanja na engleskom jeziku nazivao je „Gufeld-Engleski“, objašnjavajući ovaj komični jezik na svoj uobičajen način: „Bolji je od tvog ruskog.“ Naravno, više nije pravio rogove i blejao, kao što je to uradio mnogo godina ranije, kada je u restoranu s Timmanom pokušavao objasniti konobaru riječ „ovčetina“, ali bi uporno izolovanog pješaka nazivao „pješak koji nema prijatelja“. Bio je ponosan na ovaj svoj izum i ponavljao ga, kao i većinu svojih šala, stotinu puta.
Gufeld je do samog kraja igrao na otvorenim turnirima, iako je nesumnjivo bio svjestan da su mu šanse za uspjeh minimalne. U jednom trenutku njegov rejting pao je gotovo na granicu od 2400 poena, a nedostaci u njegovoj igri, prisutni čak i u njegovim najboljim godinama, samo su se povećavali. Problemi sa zdravljem i godine dodatno su pogoršavali ukupnu sliku.
U posljednjem periodu svog života, u svojoj „Šahovskoj akademiji Eduard Gufeld“ u Los Anđelesu, kako je pompezno nazivao dvije skromne prostorije koje je iznajmio u prizemlju kuće u kojoj je i sam živio, stajao je stari, polovni računar. U tim prostorijama Edik je organizirao nedjeljne brzopotezne turnire, simultanke i analizu partija. Držao je individualne časove i, naravno, prodavao šahovsku literaturu, posebno svoje knjige. Ponekad bi odlazio svojim učenicima, ili bolje rečeno, odvozili bi ga. Nikada nije nabavio automobil, niti je planirao da nauči voziti – tačnije, nije to želio.
Nije uspio pronaći stalnog asistenta ili partnera, i nakon nekoliko godina sve se to postepeno ugasilo…
Kao i većina ljudi u poznim godinama, bio je nostalgičan za svojom mladošću: ranije je život bio tako dobar, makar zato što tada nije bilo nikakvog „ranije“. U njegovom slučaju, prošlost je značila ne samo izgubljenu mladost, već i atmosferu tog vremena, koja je takođe zauvijek nestala. Zato, kada su preminuli igrači s kojima je proveo ukupno mnoge godine života na turnirima, treninzima i putovanjima u inostranstvo – Lutikov, Polugajevski, Geller, Gipslis, Suetin, Liberzon – mali dio njega samog bio je nepovratno izgubljen. „Mona Liza je ostala siroče,“ rekao je kada je prije dvije godine preminuo njen koautor Bagirov, ne sluteći da uskoro nijedan od njenih „roditelja“ neće ostati živ.
Dobro je poznato da smo svi satkani od različitih dijelova, i Eduard Gufeld nije bio izuzetak. U njemu su se spajali talentovani šahista i škrtac, posvećeni trener i sebična osoba, šaljivdžija i besramni hvalisavac, pronicljiv novinar ili bolje rečeno pripovjedač, i neiskreni zavjerenik, brižan sin i nepošteni kartaš, te gurman i osoba koja je mogla biti i šarmantna i vulgarna.
Plummer Park je mjesto opuštanja i susreta za emigrante Zapadnog Hollywooda koji govore ruski, jednog od područja s visokim udjelom bivših stanovnika Sovjetskog Saveza u centru Los Angelesa. Jedna zona ovog parka izabrana je od strane ljubitelja društvenih igara: šaha, domina, karata, tavle.
Sa Avenije La Brea, gdje je Gufeld proveo svoje posljednje godine sa svojom starom majkom, do ovog parka bilo je samo nekoliko minuta hoda – oko sedam minuta lagane šetnje. Naravno, svi su poznavali Edika, a on je često dolazio, u posljednje vrijeme gotovo svakog dana. U ovom parku okupljaju se razni ljudi, atmosfera je često usijana, a stvari nerijetko završavaju svađama, pa čak i tučama. Prije par godina, Edik je bio teško pretučen zbog miješanja u partiju karata, i da nije bilo starog poznanika – majstorskog kandidata iz Harkova, koji ga je odveo kući a bio je sav modar i izubijan – ko zna kako bi se to završilo.
To se dogodilo 10. septembra 2002. godine. Edik se osjećao loše tokom partije karata – omiljene bure, kako se pričalo. Ipak, izjavio je: „Nije ništa ozbiljno, nastavimo igrati…“ Direktno iz Plummer Parka odveden je u Cedars-Sinai medicinski centar. Težak moždani udar.
Šezdeset godina ranije, 1942. godine, u Manhattan Chess Clubu u New Yorku, Jose Raul Capablanca se razbolio tokom partije karata. Preminuo je ne dolazeći svijesti u bolnici Mount Sinai. Kakve bi analogije Edik sam povukao s ovim činjenicama? S ovim imenima? Nikada nećemo saznati. Posljednja dva dana proveo je u komi. Šta je vidio tada, kakvu svjetlost na kraju tunela? Sjajan napad iz svoje partije sa Smislovom? „Beločku“ prevedenu na mongolski? Još jednu privlačnu posjetu Maleziji? Svoje daleko djetinjstvo u Kijevu?
Preminuo je predveče 23. septembra 2002. godine, dok je u njegovom rodnom Kijevu već svanulo jutro. Eduard Efimovič Gufeld živio je 66 godina, 6 mjeseci i 6 dana. Da li bi on – ljubitelj asocijacija – pokušao stvoriti neku sliku iz ove igre šestica?
Volio je životinje, posebno ptice, i mogao ih je posmatrati satima. U Daugavpilsu 1978. godine, stojeći na balkonu, hranio je galebove, bacajući hranu pravo u zrak. Proždrljive ptice su kričale dok su u letu grabile plijen, često otimajući komade jedna drugoj. Je li Edik tako doživljavao i ljudske odnose, u kojima je glavni i jedini cilj bio element lične koristi, stalna borba za mjesto pod suncem?
„Odrastao sam u siromaštvu koje je bilo tipično za cijeli Sovjetski Savez, u strašnim uslovima. Život me često dovodio na rub ponora i bio sam jednostavno prisiljen da pokažem zube, da se po svaku cijenu držim za sve što sam mogao,“ prisjećao se Edik svog djetinjstva.
Na neki način, ostao je kao veliko dijete – do samog kraja nije odgovarao svojim godinama i čak se nije ni trudio da sebe uvjeri kako već dugo ima godine onih ljudi koji su mu se činili starima dok je bio mlad. Za sve je ostao Edik ili Gufa, a ako bi ga neko oslovio kao Eduard Efimovič, to je zvučalo više kao šala.
Mislim da je u suštini bio veoma usamljen čovjek.
Njegov otac je poginuo u prvim mjesecima rata, a Edik je odrastao u atmosferi bezgranične ljubavi svoje majke, koja se nije ponovno udavala, posvećujući čitav svoj život sinu. Idolizovala ga je, ali, kao klasična „jevrejska mama,“ željela je da za svog sina riješi sve životne probleme. Za nju je Edik uvijek ostao mali Edinka, bilo u ratnim godinama evakuacije u Samarkand, bilo u gladnom Kijevu 1946. godine, kada su navijači na rubu fudbalskog terena uzvikivali: „Gufa, pucaj!“ mršavom dječaku koji se stalno prepirao sa sudijom. Ili pak u njegovim najboljim godinama, kada se njegovo ime – Gufeld – moglo čuti na radiju i često nalazilo na sportskim stranicama nacionalne štampe.
A u decenijama koje su tako brzo prošle, provedenim na beskrajnim putovanjima, sve do posljednje objave u ruskom jeziku u „Panorami“ od 10. oktobra 2002: „Nema riječi kojima bih izrazila bol zbog gubitka mog jedinog sina, mog voljenog i dragog Eduarda Gufelda. Moje srce je ispunjeno tugom. Dragi sine, uvijek ćeš biti sa mnom. Tvoja usamljena, voljena majka.“
„Ovdje sam rođen, ovdje sam počeo da igram šah, ovdje su kesteni kao nigdje drugdje na svijetu, u Kijevu je vazduh nekako poseban…“ rekao je Gufeld.
Od ulice Lisenko, gdje je Edik živio s majkom u jednosobnom stanu, nije uopšte daleko do Ševčenkovog parka. Tamo se, od pamtivijeka, po bilo kakvom vremenu, okupljaju šahisti da igraju brzopotezni šah ili jednostavno „pobjednik ostaje za stolom.“
I sada igraju tamo.
Januar 2003.
-Kraj (u knjizi je još jedan tekst – Peking – ali tekst je naučno fantastična priča pa je nisam prevodio jer mislim da nije od šireg interesa za šahiste). Ipak, ako neko želi da je pročita, evo mu čitava knjiga u pdf fajlu: