
„64“, Moskva, 2000
Grigorij GOLDBERG
Drug Griša

Upoznali smo se prije pola vijeka kod mojih rođaka na Petrogradskoj strani u Lenjingradu (on je, naravno, mene znao od ranije — u to vrijeme već sam bio poznati šahista). Njemu je tada bilo 18, meni samo 15.
Griša Goldberg je bio visok, vitak i dugonog. Oči su mu kao da su probadale sagovornika, lice muževno, a kosa različitih nijansi.
— Dolazim kod berbera da se ošišam — smijući se pričao je Griša — a majstor kaže da ne bi bilo loše i da se malo ofarbam…
Studirao je na Institutu narodnog gospodarstva. Šahista je tamo bilo mnogo, a Griša je često odlazio u klub sovjetskih trgovačkih službenika.
Sredinom 20-ih godina iz inostranstva je donesen stoni tenis (ping-pong); Griša je imao prvu kategoriju. Mi smo s prijateljima namjerno dolazili (mnogo prije početka projekcije) u bioskop „Rot-front“, koji se nalazio u Ulici Sadovaja. U foajeu su bili postavljeni stolovi i održavali su se turniri u ping-pongu, gdje se Griša nadmetao i to prilično uspješno.
Krajem 1929. godine u Odesi se održavao još jedan šampionat SSSR-a — drugi u mom šahovskom životu. Istovremeno su se igrala i ekipna takmičenja, gdje je na trećoj tabli za Proletstud igrao Goldberg.
Poslije kola, Griša je postajao vođa šahovske omladine i pod njegovim rukovodstvom išli smo na večeru. „Jedanaest bifteka i jedan ‘razvrtat’ s lukom!“ — glasno bi naručivao konobaru, zadržavajući ozbiljan izraz lica (naravno, u meniju je bio rostbrat!). Njegovoj vedrini nije bilo kraja!
Šahovsku snagu osjetio sam u partiji na prvenstvu Lenjingrada 1932. godine. Goldberg je otvaranje i središnjicu igraa na poseban način; u teoriji nije bio jak, ali loše poteze nije pravio. Osjećao sam da moj protivnik krši opšteprihvaćene kanone, igra „nepravilno“, ali nisam znao kako da se borim protiv takvog stila vođenja šahovske borbe! Partiju smo prekinuli u objektivno izgubljenoj poziciji za mene…
Besana noć, ujutru pokazujem varijante Modelu; on predviđa moj poraz, ali ja ne gubim nadu — sve je analizirano do najsitnijih detalja. U analizi je Griša tada očigledno bio slabiji, i na kraju — remi! Ubrzo se Goldberg pokazao kao veliki šahovski organizator. Lako je uspostavljao kontakte s rukovodstvom; kada bi svojim teškim, „pritisnuvši zemlju“ hodom ulazio u kabinet i odlučnim glasom izlagao situaciju, s Grišom su se obično slagali.
Ne manje uspješno snalazio se i sa svojim podređenima, djelujući kao pravi menadžer. Druga polovina meča Botvinnik — Flor (decembar, 1933), koji je održan u Velikoj sali Lenjingradskog konzervatorija, pokazala je izuzetne organizatorske sposobnosti Goldberga. U 30-im godinama bio je duša šahovske organizacije Lenjingrada.
Rat. Oficir Goldberg u vojnoj mornaričkoj avijaciji. U to vrijeme bio sam u Permu — radio sam u Upravli visokovoltnim mrežama, ali nisam napustio šah, pisao sam bilješke za partije meč-turnira 1941. godine; razmišljao sam o meču sa Aljehinom — jer su pregovori o meču mogli biti obnovljeni nakon rata. Na koga od prijatelja bih mogao računati u ovom teškom poslu? I odlučio sam tražiti pomoć od Ragozina, Rohlina i Goldberga.
Živjeli smo (6 ljudi u jednoj sobi) u studentskom domu Teatra im. Kirova, na čijoj je sceni nastupala moja žena. Jednog večera čuo sam kucanje na vrata, i… pojavljuje se oficir Goldberg!
Došao je da obiđe svoju ženu — ona je radila u jednom od lokalnih bolnica. Razgovarao sam sa Grišom o meču za svjetskog prvaka. Moj sagovornik je samo slegnuo ramenima: „Šta se može učiniti — rat…”
Rat je završio, Goldberg je radio u jednoj moskovskoj građevinskoj organizaciji. Ubrzo je preuzeo šahovski rad u DSO „Trud“. Pred meč-revanš za svjetskog prvaka sa V. Smislovom (1958), predložio sam mu da bude moj sekundant, a Griša je rado pristao.
Tokom meča shvatio sam gdje je Griša zaista bio jak kao šahovski majstor. Sjajno je poznavao i analizirao završnicu.
Pri analizi prekinutih partija u završnicu, on mi je pružio neprocjenjivu podršku.
Jednom smo se, međutim, postidjeli — riječ je o 15. partiji. Odložena je u dobijenoj poziciji, prednost u meču trebalo je da iznosi 5 poena, a mi smo bili „demobilisani”. Tokom doigravanja, prvo sam se zbunio, a zatim zaboravio na kontrolu vremena i prekoračio vrijeme. Tada se pokazalo koliko je Griškin prijateljstvo bilo veliko — bio je očajan.
Raditi s njim bilo je lako — pomagala je njegova živahnost. U teškim trenucima, on bi bacio oštru opasku, smijali bismo se do suza, i umor bi nestajao.
1963.godine Goldberg je organizovao u „Trudu” saveznu dječju šahovsku školu i nagovorio me da se srećem sa djecom 3-4 puta godišnje. U Moskvu na časove dolazili su Karpov, Balašov, Raškovski Timošenko i drugi.
Rezultati škole bili su dobri, a Griša je trijumfovao. 1969. godine časovi su obnovljeni, i iako su dječaci bili manje uspješni, uspjesi djevojčica su premašili sva očekivanja.

G. Rabinovič, M. Botvinik, G. Goldberg, M. Tajmanov, Lenjingrad, klub im. Čigorina, 1948. godina.
Goldberg je volio da pomaže drugima i trudio se da to bude neprimjetno. Tako sam, iznenada, 1959. godine saznao da je donesena odluka Moskovskog sovjeta o zamjeni mog stana. Ispostavilo se da je Griša bio taj koji je sredio sve. Vidio je koliko je bilo teško tokom takmičenja — prozori moje stare sobe gledali su na glavnu saobraćajnu ulicu.
Prebacio sam se da živim na mirnom mjestu.
Poslednje živo šahovsko djelo koje je Golderberg obavio bilo je organizovanje višeg šahovskog obrazovanja; ne sumnjajte da to niko drugi ne bi mogao da postigne. Trebalo je ne samo da se dobije saglasnost od rukovodilaca fizičkog obrazovanja, već i da se mladi ljudi i devojke uvjere da postanu obrazovani šahovski profesionalci.
Griša je iz godine u godinu tražio talentovane kandidate širom zemlje, borio se za povećanje broja prijema studenata na šahovsku specijalizaciju i s pravom se ponosio uspjesima svojih učenika.
Imena velemajstora Balašova, majstora Čehova, Akšarumove i Zajceve su svima poznata. Goldberg je takođe iznjedrio i niz talentovanih šahovskih organizatora.
Golderberg je mnogo putovao po Sovjetskom Savezu. Njegova predavanja slušana su sa ogromnom pažnjom — malo se sada zna o istoriji sovjetskog šaha iz perioda 20-ih do 60-ih godina. Golderberg je na predavanjima čitao isječke iz dokumenata i publikacija tog vremena.
Slušaocima je bilo jasno — predavač nije maštao! Posljednje godine, teška bolest je napala Golderberga — sve češće se žalio na srce. 1. decembra prošle godine proveo je radni dan u Institutu fizičkog vaspitanja sa svojim studentima, vratio se kući i osjećao se loše. Veliki šahovski entuzijasta je otišao…
25.Друг Гриша. «Шахматы в СССР», 1977, № 3.
-Nastaviće se tekstom o Borisu Jurjevu-