Velemajstor Milan Draško: Plava pećina (iz knjige „Putujući sa figurama 2“)

Plava pećina

Anja prelazi u prednji dio broda, idem za njom kao da je još trogodišnja djevojčica koju držim za ruku dok korača po zidu u Bijeloj. Ispod zida je plaža i mogla bi pasti. Djeca uvijek izaberu zanimljiviji, opasniji način. Zid je prilično dug, zaustavljamo se ispred hotela “Park”. Silazimo na plažu, blizu mola, i bacamo kamenje uvis, u nadi da će savršeno upasti u more, uz karakterističan zvuk. Mi smo to zvali “kamen buć”.

Kad smo skretali blizu svetionika, na ivici ostrva, brod se dobro zaljuljao. Svetionik “Punta Carena” visok je 28 m i osvjetljava more u radijusu od 46 km. Po veličini i snazi drugi u Italiji, iza svetionika u Đenovi. Putujemo 60 minuta, nestrpljivo iščekujući susret sa Plavom pećinom. I najzad, stigosmo. Trudim se da napravim što autentičniji snimak, jurim prema stepenicama. Ispostavlja se da nisu fiksirane, krenuh prema ivici broda. Zaustavih se u posljednjem trenutku! ”Šta ti je tata? “Šeset ti godina i trčiš po brodu”.

Sličnu dramu doživjeh kad smo prolazili blizu tri visoke stijene. Iznenada sam odbačen nazad, ali se idealno dočekah na željeznu štangu i sjedoh na nju. Prilično sam entuzijastičan kad fotografišem, ovog puta stvarno pretjerah. Kad sve prođe i posrtanja postaju lijepe uspomene.

Čuvena atrakcija ostrva Kapri, putnici iz cijelog svijeta dolaze da je vide – makar na par minuta. Volio bih da smo prišli bliže, ali nije lako od brojnih čamaca. „Plava pećina“ je široka 25, duga 60 metara, a ulaz je visok 1,3 metra. Da biste ušli, morate se ispružiti na dnu čamca na vesla, koji se uvlači kroz mali luk. Unutra plivate u mraku po vodi tako plavoj da se čini prozirnom. Pećina je poznata još iz starog Rima.

Vijekovima je ostala napuštena – pomorci su se plašili ući, jer su narodne legende govorile da tu žive duhovi i demoni. Sudbina pećine dramatično se promijenila 1926. godine, kada su je otkrili njemački pisac August Kopiš i njegov prijatelj, umjetnik Ernst Fries, zajedno sa ribarom Anđelom Ferarom i notarom Đuzepeom Paganom. Azurno-plavu boju pećine daje sunčeva svjetlost koja prodire kroz podvodni „prozor“. Pet minuta nakon prolaska pored Plave pećine, uslijedio je kraj krstarenja.

Imamo ideju da posjetimo Trg Umberto I (Piazzetta), najpoznatiji na Kapriju. Četverougaona površina, skromne veličine, gotovo u potpunosti ispunjena stolovima kafića. U ljetnim večerima postaje jasno zašto se trg zove „dnevna soba cijelog svijeta“. Ovdje možete vidjeti princeze sjevernih kraljevina, italijanske glumce, američke milionere i obične ljude kako sjede jedni pored drugih.

Druga ideja je putovanje žičarom do Anakaprija. Na Trgu “Victoria”, pored luke Marina Grande, nalazi se početna stanica uspinjače, izgrađene 1907. Prvo što turisti ugledaju penjući se uspinjačom je Piazza Umberto I. Do najvišeg vrha Monte Solaro (589m) stiže se za 12 minuta. Sa visokih terasa vide se “Faraglioni” (stijene), grad Kapri, Sorento, Galska ostrva, skoro čitav Napuljski zaliv. Barem 300 hodočasnika stoji u redu za karte. Pričamo sa mladom ženom, koja stoji pri kraju reda. Anja i ja u jednom trenutku ugledasmo uspinjaču, blizu Trga Umberto I, kako “mili” prema svom cilju.

Ostaje nam pokušaj da se prebacimo autobusom do “Piazzette”. Pogledali smo prema displeju s informacijama o polasku brodova za Napulj i stali u red za kupovinu autobuskih karata. Čekamo bus čija je polazna stanica blizu mora. Prilična gužva, ali sve je dobro regulisano. Relativno brzo stiže omanji, plavi autobus. Propuštamo starijeg gospodina sa šeširom, a pred ulazak, u već pun bus, puštamo mladu ženu sa bebom. “Bolje da sačekamo sljedeći autobus”, govori Anja.

Čekamo, vjerujući da uskoro stiže novi. Mladić i djevojka gledaju tablu s redom vožnje. I Anja prilazi tabli. Ispostavlja se da je sljedeći prevoz tek za pola sata. Mnogi turisti strpljivo čekaju, jedan punački mladić je legao i stavio glavu na putnu torbu. Nakon 20 minuta stiže novi bus. Mi smo prvi u redu, pružam karte vozaču. “Vaša karte ne važe za ovaj autobus”. To nas je definitivno dotuklo, uskoro vraćamo karte na blagajni. Ima nešto čežnjivo u neostvarenom susretu sa zanosnim predjelom.







Velemajstor Milan Draško

(Nastaviće se)