Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Eduard Gufeld 1936-2002 (76. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(76. nastavak)

Svi koji su bili bliski Gufeldu znali su za njegove tipične strasti kojih se nije mogao riješiti do kraja života. Jedna od tih strasti bila je kupovina i prodaja.

Vjačeslav Ejngorn nije vidio Gufelda nekoliko godina, kada ga je iznenada sreo u samom centru Beograda. Umjesto pozdrava, Gufeld mu je rekao: „Dakle, ideš pravo, zatim druga ulica desno, i tamo iza ugla je prodavnica cipela; pomeni moje ime i dobićeš popust. Savjetujem ti da kupiš nekoliko pari…“ – i nastavio je svojim putem.

U jednoj fabrici kože u Sevilji, nakon obilaska, grupa šahista je bila pozvana da kupi proizvode po sniženim cijenama. Gufeld je i ovdje tražio dodatni popust, objašnjavajući svoje motive s potpunom jasnoćom: „Shvatite me, ja to ne mogu drugačije; nikada u životu nisam kupio stvari po cijeni koja piše na etiketi.“ Kada su njegove kolege dobili mali popust u prodavnici gdje su otišli s Gufeldom, ispostavilo se da je glavni popust bio za njega – dobio je besplatno bundu od ovčije kože.

Gdje god bih sreo Gufelda – u Sevilji, Solunu, Kuala Lumpuru ili Manili – njegova hotelska soba je uvijek izgledala isto. Svuda – na krevetu, stolu, stolici ili televizoru – bile su gomile knjiga namijenjenih prodaji, većina njih njegovih vlastitih. Tu su također bili poluzavršeni materijali u različitim stanjima pripremljenosti: članci pisani noću tokom turnira ili doneseni sa sobom iz Sovjetskog Saveza, koje zbog užurbanosti nije stigao dovršiti.

Drugi krevet u sobi bio bi potpuno zatrpan: crvenim i zelenim babuškama, čajnim pokrivačima u obliku starica, ukrašenim kutijama koje su navodno ručno izrađene, ogromnim kartonskim tablama s na stotine znački – nikad ne znaš kad bi takva sitnica mogla zatrebati. Ne košta ništa, ali za člana federacije neke zemlje, ili jednostavno za prodavača ili konobara u restoranu, takav mali poklon mogao bi se pokazati veoma podesnim.

Naokolo su bile razbacane razne vrste papira: visit karte različitih zvaničnika FIDE-a, prepiska s predsjednikom federacije neke egzotične azijske zemlje, brojevi telefona ispisani na komadićima papira čijih se vlasnika Edik često nije mogao sjetiti, zapisi partija poslani njemu kao predsjedniku Komisije FIDE za umjetnost u šahu radi nagrade za najbrilijantniju partiju turnira.

Na stolu je bila magnetna šahovska garnitura s pozicijom iz meča ženskih ekipa Italije i Bangladeša. Tokom jedne Olimpijade, Edik je privatno pomogao djevojci koja je igrala na drugoj tabli za azijski tim: novac, naravno, nije bio velik, ali kada bi dolare zamijenio za rublje, moglo bi se reći da je jedan čas bio ekvivalent dvomjesečne plate inženjera u Sovjetskom Savezu. Pored mini bara, mogla se primijetiti čitava baterija boca i limenki koje je Gufeld premjestio odatle i zamijenio zalihama koje je uzeo nakon doručka, a kojima bi se tokom dana s vremena na vrijeme okrijepio. Na stolu pored njegovog kreveta ležala je: boca Stolične, zamotana u nedjelju dana staru kopiju novina Sovjetski Sport, električni grijač, nedovršena čaša čaja, termometar i tablete u različitim pakovanjima: neko vrijeme prije Edik je bio bolestan i nosio je sa sobom tablete za svaku eventualnost u životu.

Tu se nalazilo i čitav brdo visit karti samog Edika, na kojima su s obje strane – na ruskom i engleskom – bile navedene sve vlasnikove  titule. Zbog potrebe, bili su odštampani vrlo malim fontom. Dugi popis počinjao je ovako: Međunarodni velemajstor, Počasni trener SSSR-a i Gruzijske Republike, član saveza sovjetskih novinara, trener timova SSSR-a, član međunarodne asocijacije novinara koji pišu o šahovskim temama, predsjednik FIDE komisije za umjetnost u šahu. Na posebnoj hrpi bile su visit karte sa dijagramom njegove partije protiv Bagirova, njegove Mona Lise.

Eduard Gufeld bio je prodavač šaha, a da bi pokazao pravu vrijednost proizvoda, smatrao je da je potrebno koristiti blistavo pakovanje.

-Sutra pretposlednji nastavak-