
„64“, Moskva, 2000
Vsevolod RAUZER
Upoznali smo se u Moskvi na prvenstvu SSSR-a; meni je bilo 16, njemu 19 godina…
Vitak, mlad, s anđeoskim licem – u njegovom izgledu bilo je nečeg dječjeg, naivnog. Dok bi protivnik razmišljao, šetao bi po sali s rukama prekrštenim iza leđa, kako bi spriječio pogrbljenost.

U hotelu „Liverpul“, koji se nalazio u Stolešnikovom prolazu, Rauzer je dijelio sobu s Lenjingrađaninom Perfiljevom. Na turnir je stigao predsjednik šahovske sekcije Lenjingrada, Berman, pa su se svi učesnici iz grada na Nevi okupili kod Perfiljeva. Pronašli su zasebnu sobu za Rauzera i zamolili ga da se preseli, kako bi Perfiljev ustupio mjesto Bermanu… Rauzer je odlučno odbio: „Navikao sam na sobu, ako se preselim, to bi moglo uticati na moju igru.“
To mi se dopalo, i s poštovanjem sam pogledao mladog Kijevljanina. Ali lukavi Model riješio je da testira njegovu psihologiju: „Ako se vi ne preselite, preseliće se Perfiljev, a s vama će stanovati Berman – a on strašno hrče noću…“
Rauzer je odmah pristao da se preseli!
Na turniru je igrao slabo, pasivno – očigledno je imao premalo iskustva.
Dve godine kasnije, na prvenstvu SSSR-a u Odesi, bio je neprepoznatljiv. U posljednjem kolu četvrtfinala, crnim figurama je razbio samog Rjumina i plasirao se u polufinale, gdje je osvojio titulu majstora. Prošle su još dvije godine, i ponovo smo se sreli na sledećem prvenstvu u Moskvi. U završnici turnira sigurno je ponovo pobijedio Rjumina, a nakon toga sam ja osvojio titulu prvaka SSSR-a.
Igra Vsevoloda Alfredoviča bila je nestalna. Ponekad bi mu se raspoloženje mijenjalo tokom jedne partije. Do određenog trenutka borio bi se izuzetno jako, a onda bi odjednom posustao i predao partiju bez otpora. Bio je beskompromisan – ako bi procijenio da ima bolju poziciju, odbijao bi remi. Tako je 1939. godine u Lenjingradu, u našoj poznatoj partiji, izbjegao remi i bio kažnjen…
Njegova otvaranja bila su nevjerovatne dubine. Istina, bio je ubijeđen da potez 1. e2-e4 vodi ka pobjedi… Ali njegovi sistemi u španskoj, sicilijanskoj i drugim odbranama izdržali su test vremena.
Nažalost, njegova ekscentričnost prerasla je u bolest, i neposredno pred rat njegova šahovska snaga počela je da slabi. Nesrećni Rauzer stradao je tokom opsade Lenjingrada.
Njegova otvaranja (a imao je i briljantne analize završnica), povezana s planovima igre u središnjici, daju nam pravo da Vsevoloda Rauzera ubrojimo u red majstora-osnivača Sovjetske škole, koja je odredila razvoj šahovske misli za mnogo godine unaprijed.
23.Всеволод Раузер. «64 — Шахматное обозрение», 1990.
-Nastaviće se tekstom o Nikolaju Grigorjevu-