
„64“, Moskva, 2000
Aleksandar ILJIN-ŽENEVSKI

Stokholm, 1926. godine. Uveče, u sobi gdje živimo Iljin-Ženevski i ja, okuplja se brojno društvo. Gladni smo, a za restoran više nemamo novca. Sakupljamo sitniš, pa dobrovoljci odlaze po hljeb i sir. Punimo usta. Kucanje na vrata, pojavljuje se Ludvig Koljin, predsjednik Švedskog šahovskog saveza. Zastaje zbunjen, ali se pravi da je sve u redu.
— Kako vam se dopada Stokholm?
— Divan grad — odgovara Iljin-Ženevski (Aleksandar Fjodorovič je slobodno govorio francuski); već je uspio da proguta svoj sendvič.
Sa Iljinom-Ženevskim sam se sprijateljio i zajedno smo živjeli u Helsinkforsu. Sa čuđenjem sam posmatrao kako se Aleksandar Fjodorovič svlači i počinje da obmotava noge ženskim čarapama — ispunjavao je želju supruge (tih godina nije bilo kvalitetnih domaćih čarapa), a muškarcima je bilo zabranjeno da preko carine prenose žensku odjeću. Uprkos mojim protestima, istu proceduru ponovio je i sa mnom. Beloostrov (gdje je tada bila granica) prošli smo bez problema. Nisam osjećao grižu savjesti — bilo mi je drago što sam pomogao novom prijatelju!
Ovaj događaj sa čarapama bio je izbačen iz članka u časopisu „Junost“ na insistiranje redakcije. Objasnili su mi da je to neophodno, jer je tada bilo „pojačanje“ carinske kontrole… Nisam htio da raspravljam sa tim „hrabrim“ ljudima.
Iljin-Ženevski je bio neobičan čovjek. Rođen u plemićkoj porodici, izbačen je iz gimnazije zbog revolucionarne djelatnosti i bio je primoran da ode u Švajcarsku kako bi završio obrazovanje. Tamo je biciklom obišao oko Ženevskog jezera i, pobijedivši sve svoje šahovske protivnike, uzeo drugo prezime. Sve je to opisao u sjajnoj knjižici „Zapisi sovjetskog majstora“.
Tokom Prvog svjetskog rata Aleksandar Fjodorovič je bio otrovan gasom, ranjen od eksplozije i privremeno izgubio pamćenje — morao je ponovo da uči da igra šah. Poslije fronta ostao mu je nervni tik: brzo i snažno bi trljao ruke i pljuvao preko lijevog ramena (za nepoznate ljude to ponekad nije djelovalo prijatno). Imao je anđeoski karakter, bio je izuzetno pošten čovjek. Nije opraštao samo loš odnos prema šahu.
Godine 1925. postao je majstor, a već nekoliko mjeseci kasnije, na međunarodnom turniru u Moskvi, senzacionalno je pobijedio Kapablanku.
Odnosili smo se jedan prema drugom s mnogo poštovanja, iako sam jednom Aleksandru Fjodoroviču učinio veliku nepravdu. Bilo je to u Odesi, tokom prvenstva SSSR-a 1929. godine. Iljin-Ženevski je u četvrtfinalu podijelio prvo mjesto, ali zbog koeficijenta nije prošao u polufinale. Tada je predsjednik turnirskog komiteta N. D. Grigorjev odlučio da ispravi stvar: okupio je sve učesnike (oko 40 njih) i predložio da Iljin bude uključen u polufinale, pod uslovom da se niko ne usprotivi.
Našao se jedan osamnaestogodišnji mladić koji je rekao da je pravilnik zakon i da ga ne treba kršiti; Aleksandar Fjodorovič odmah je napustio Odesu. Nikada mi nije zamjerio taj postupak; vjerovatno je razumio kakav sam karakter imao.
Godine 1933. Iljin-Ženevski je bio savjetnik sovjetskog poslanstva u Pragu i, naravno, družio se sa čehoslovačkim šahistima, uključujući i šampiona zemlje. Salo Flor je oduvijek bio preduzimljiv — tada je bio šahovska nada Zapada — i, računajući vjerovatno na laku pobjedu, predložio je da odigra meč sa prvakom SSSR-a. Ženevski je poslao dva pisma: jedno Kriljenku, a drugo Vajnštajnu za mene. Bio je oduševljen Florovim prijedlogom i vjerovao je u uspjeh sovjetskog šampiona. Godine 1941. Aleksandar Fjodorovič poginuo je od njemačke bombe u Novoj Ladogi (kod Ladoškog jezera).
22. Искусный аналитик. «Шахматы», 1976, № 10.
-Nastaviće se tekstom o Abramu Modelu-