Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Eduard Gufeld 1936-2002 (74. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(74. nastavak)

Jednom sam mu rekao: „Ako bi u narednom svijetu imao čitavo vrijeme da igraš ovu partiju ponovo i ponovo, ne znam da li bi to bila nagrada ili kazna.“ Samo se nasmijao: „To bi zavisilo od honorara…“

Gufeldova strastvena borba za brilijantnost i kreativni element u šahu zaslužila bi potpuno poštovanje, da nije otišao predaleko i prešao sve granice razuma predlažući da se rezultat igrača ne procjenjuje prema broju osvojenih poena, već prema briljantnosti prikazanih ideja. I s preziranjem se odnosio prema „racionalistima“, kako je nazivao velemajstore koji su završavali ispred njega na turnirima, dok je hvalio kreativne igrače, među kojima je uključivao i sebe. Iznad svega što je Gufeld radio ili predlagao, uvijek je visio oblak lične koristi.

Gufeld je napisao masu knjiga – 47, kako je neko izbrojao. Ali ne budite zavedeni, uvijek je imao „pisce u sjeni“. Nije volio pisanje, više je volio da govori. Ne znam da li je Gufeld poznavao riječi Puškina o inspiraciji – koja se ne može prodati; i o rukopisu – koji se prodaje; ali kada je nešto stvorio, nastojao je, ako je moguće, da to istovremeno proda u nekoliko izdanja. U starim vremenima je pisao svoje članke i komentare partija koristeći karbon papir, pa je drugi primjerak bio teško čitljiv, da ne pominjemo treći ili četvrti. Pojava fotokopir aparata bila je pravi blagoslov za Gufelda. Nije volio da dugo da ‘sjedi na svom materijalu’ i mogao je da napiše knjigu za nekoliko dana uz pomoć makaza i ljepila, mnogo prije nego što je počela era računara.

Čak i knjiga njegovih najboljih partija, koja je objavljena u Americi i dobila dobre kritike, gotovo je doslovno prevedena verzija knjige Eduard Gufeld, koja je objavljena u Sovjetskom Savezu 1985. godine, gdje je polovinu teksta napisao kijevski novinar Teplitski. Objavivši ovu knjigu pod svojim imenom u Americi, Gufeld je jednostavno promijenio treće lice u prvo i, brišući nekoliko laskavih pasusa koji više nisu bili pogodni za to vrijeme, ostavio za povjerljivog zapadnog čitaoca sljedeće: „Veoma sam ponosan na pet medalja koje mi je dodijelila vlada. Među njima su ‘Deset godina besprekorne vojne službe’ i ‘Petnaest godina besprekorne vojne službe’. Ove medalje me podsećaju da, dok sam služio u Sovjetskoj vojsci, nisam samo igrao šah i učio mlade šahiste, već sam takođe obavljao svoju tešku vojnu dužnost.“

Kada sam prije više od četrdeset godina prvi put video Gufelda, on je još bio vitak i zapanjujuće zgodan mladić, koji je tek pomalo počeo da dobija na težini. U nekoliko partija brzog šaha koje smo odigrali, Edik je, prilikom rokade bijelim, istovremeno postavljao topa na e1, a crnim, u Stonewall varijanti Holandske odbrane, s udarcem bi premjestio svoju damu direktno sa d8 na h5, kako bi izbjegao gubljenje vremena u napadu. Naravno, u turnirskim partijama Gufeld nije mogao koristiti takve metode, ali imao je čitav niz drugih. Tako je, kada je pomicao slobodnog pješaka u završnici, elegantnim i demonstrativnim pokretom Edik uzimao damu koja je stajala pored table, iako je još bio dug put do polja promocije u damu. Na turniru u Vilnjusu, Gufeld je već bio na putu ka turnirskoj sali kako bi nastavio prekinutu partiju kada je otkrio da potezom koji je kovertirao zapravo gubi partiju. Uletio je u salu, uzeo kovertu iz ruku sudije, otvorio je i pojeo zapisnik, tako zakopavši u sebi tajnu kovertiranog poteza.

Veoma često bi ponudio remi dok je njegov sat radio. Njegov protivnik bi mu rekao: „Odigraj potez, molim te“, a Edik bi mogao odgovoriti: „Prema međunarodnim pravilima, nisam dužan to da uradim“, što, naravno, nije bilo u skladu sa stvarnošću. Jednom, igrajući protiv Podgaetsa, koji je tada bio mladi majstor, ponudio je remi. Podgaets je zamolio Gufelda da odigra  potez, što je razljutilo Edika. Ipak je odigrao je potez, a kada je Podgaets, nakon razmišljanja, pristao na dijeljenje poena, izjavio je: „Sada si ti taj koji mora da odigra  potez.“ „Da, ali zar ti meni nisi ponudio remi?“, pitao je Gufelda. „A ko je to čuo?“, hladno je komentarisao Gufeld. Sjećajući se jedne od partija iz svoje mladosti sa Leonidom Štejnom, Gufeld je napisao: „Prije nego što sam odigrrao potez koji dobija, pitao sam: ‘Lenja, želiš li remi?’ ‘Da, naravno’, odgovorio je moj protivnik, na šta sam ja rekao: ‘E, pa, ja ne želim!'“

Često bi davao komentare tokom partije. Ponekad, kao u ovom poslednjem slučaju, smatrao bi ih duhovitim, ali često bi rekao nešto neprijatno ili uvredljivo. Nije bilo slučajno, zato, da je svaki protivnik, osim poznatih igrača, sa kojima nije upražnjavao ovakve trikove, morao biti stalno na oprezu, naročito u vremenskom pritisku. „Remi“, čuo je bjeloruski majstor Begun, dok je igrao protiv Gufelda. „Da li je to procjena pozicije ili ponuda?“, pitao je, kako bi bio siguran.

Prije nego što bi predao partiju, Gufeld bi ponekad iskoristio poslednju priliku: stavljao bi figuru – obično damu ili topa – na polje koje nije bilo zaštićeno: ako njegov protivnik to ne bi primjetio, narednim potezom bi sam izgubio svoju najjaču figuru ili bi bio matiran. Da bi povećao efekat, mogao je glasno viknuti: „Šah!“. Ovaj trik mogao je biti efikasan, naročito ako je protivnik bio u vremenskom pritisku i postojala je šansa da instinktivno pomeri svog kralja.

Edikova koncepcija morala bila je prilično jednostavna i u potpunosti usklađena s konceptom koji je imao vođa primitivnog plemena: ako ukradem ženu i stado stoke vođi neprijateljskog plemena – to je dobro; ako on učini isto meni – to je loše. 1961.godine, Korčnoj je učestvovao u šampionatu SSSR-a, koji je istovremeno bio kvalifikacioni turnir za Međuzonski turnir.

-Nastaviće se-