
Autori: IM John Donaldson, IM Eric Tangborn
International Chess Enterprises, Seattle, Washington, 1999
(31. nastavak)
Posljednja zabilježena partija
Sljedeća partija odigrana je pod prilično neobičnim okolnostima. Knjiga „No Regrets“ autora Jasera Seiravana i Džordža Stefanovića, koja detaljno opisuje meč između Fišera i Spaskog iz 1992. godine, oslikava ovaj trenutak pod naslovom:
San jedne dame postaje stvarnost
Na konferenciji za štampu, WIM Keti Forbs pitala je Bobija da li bi odigrao partiju šaha s njom, napominjući da joj je to životni san. Bobi ju je upitao koliko je jaka, a ona je odgovorila da joj je rejting 2100. Bobi je rekao: „Možda.“
Na završnoj ceremoniji naredne večeri, okupilo se preko dvjesta ljudi na večeri ispunjenoj pićem i muzikom. Bobi je dijelio sto sa Borisom i nekoliko visokih funkcionera Jugoskandik firme. Uz glasnu muziku, ples i razgovor, Keti je ponovo prišla Bobiju – u vezi s tom partijom šaha.
Bila je to nevjerovatna scena. Usred veselja, muzike, dima i žamora, Bobi je sjedio i igrao šah, potpuno nesvjestan svega oko sebe. To je bilo i pomalo smiješno, s obzirom na činjenicu da je Bobi tokom čitavog meča u Svetom Stefanu insistirao na savršenim uslovima za igru. A sada, u ovakvom okruženju, isključio je sve ometajuće faktore i ostvario san jedne mlade dame.
[83] Pirc B08
Keti Forbs – RJF
Sveti Stefan (neformalna partija) 1992.
27 poteza, 0-1
Fišerova pisma Lariju Evansu
Američki šah doživio je procvat nakon meča Fišer–Spaski 1972. godine, pri čemu je Šahovska federacija Sjedinjenih Država zabilježila ogroman porast članstva. Međutim, problemi su se ubrzo pojavili. Mnogi novi članovi su se povukli tokom narednih godina, dok je Bobi započeo ono što će se pokazati kao dvadesetogodišnja hibernacija.
Nakon pobjede nad Spaskim, Fišer je nestao iz javnosti, ali se nakratko pojavio 1974-75 s dva pisma upućena svom starom prijatelju Lariju Evansu u časopisu Chess Life and Review.
Pismo za „Larry Evans on Chess“, Chess Life and Review, novembar 1974.
Dragi Lari,
Imam jedno ili dva pitanja za tebe. U izdanju iz juna ’74, str. 398, u odgovoru Lariju Jadczaku pišeš: „Naravno da jeste (remi). I to veoma elegantno rješenje.“

Ovo je tipičan primjer tvoje razočaravajuće tendencije da daješ površne i netačne odgovore. Nakon 29. Kd3 Sxf5 30. Le5!, crni ima još dug put do remija. Zapravo, meni izgleda da je crni potpuno izgubljen:
30… Kf7 31. Ke4 Se7 (ili 31… g6 32. Lf4 h5 33. Ke5, itd. pobjeđuje) 32. Lc3!, praćeno Ke5, donosi pobjedu.
Možda ćeš ipak pokušati da svojim čitaocima „dokažeš“ neki naivan remi u ovom završnici, ali zapamti – mene nećeš ni najmanje zavarati. Crni je potpuno izgubljen.
Takođe, prilažem kopiju kompilacije g. Kramera o Pravilima mečeva za titulu svjetskog prvaka, kao i kopiju mog telegrama upućenog delegatima FIDE, radi tvoje informacije i prosvjetljenja.
U izdanju iz aprila ’74, str. 271, tvrdiš da moja pravila nisu fer. Kakva besmislica! Kao da bih imao neku veliku prednost zbog klauzule „devet prema devet“.
Aleks Binder je napisao: „U izdanju iz januara ’74, str. 30, u telegramu koji je Bobi Fišer poslao FIDE, stoji:
„Pozivam na usvajanje pravila po kojem je za osvajanje titule u meču 1975. potrebno deset pobjeda, pri čemu se remiji ne računaju. Aktuelni šampion zadržava titulu u slučaju rezultata devet prema devet.“
To znači da je šampionu potrebno samo devet pobjeda da bi zadržao titulu, dok izazivač mora pobijediti sa najmanje dvije pobjede razlike.
Tvoje mišljenje? „Ne, to nije fer. Čitava ideja nebrojanja remija jeste da se eliminiše mogućnost neriješenog meča. Istorijski, prvom igraču koji bi osvojio šest pobjeda bilo je dovoljno – to su prihvatili i Lasker, i Kapablanka, i Aljehin. Zašto to nije dovoljno i za Bobija Fišera?““
Dobro. Evo mog odgovora g. Binderu, a zatim i tebi, Lari.
G. Binder je trebalo da pažljivije pročita, jer izgleda da je pod iluzijom da bih ja pobijedio meč ako bi rezultat bio 9 prema 9. Ali ja sam rekao „9 pobjeda prema 9 zadržava titulu“. To je velika razlika.
Da je moj meč sa Spaskim završio rezultatom 12 prema 12, on bi zadržao titulu — ali ne bi pobijedio meč (čak i ako ne bi dobio nijednu partiju, ako bi se, recimo, svaka partija završila remijem). Novčana nagrada bi bila podijeljena jednako, a meč bi bio proglašen neriješenim — ali bi Spaski ostao šampion.
Razumiješ? Tu nema ničeg nepoštenog!
Zatim, g. Binder kaže: „Izazivač mora pobijediti sa najmanje dvije pobjede razlike.“
Kada šampion dostigne 9 poena, meč se ne završava automatski, iako mu je titula osigurana. Meč se nastavlja dok ne osvoji 10 pobjeda, osim ako izazivač prvi ne dostigne 9 pobjeda, čime bi ga izjednačio.
Ovo je gotovo isto kao prvi meč između Petrosjana i Spaskog, kada je Petrosjan osvojio potrebnih 12 poena prije nego što su svih 24 partije bile odigrane. Njegova titula je tada bila osigurana, ali se meč nastavio dok nije dostigao najmanje 12,5 poena ili dok Spaski nije izjednačio na 12 prema 12.
Što je bilo dovoljno za njih, ne mora nužno biti dovoljno i za mene, i siguran sam da bi, da su danas živi, imali isto mišljenje. Pravo pitanje je: koji je najbolji sistem za titule?
Ali ako se vratimo unazad, zašto ono što je bilo dovoljno za Steinitza, Tchigorina, Laskera (takođe), Gunsberga, Zukertorta, itd., nije dovoljno za Larryja Evansa? Jer su svi oni igrali pod sistemom deset pobjeda koji sam ja predložio (a neki mečevi su imali i klauzulu za 9-9 remi). Usput, Larry, meč Kapablanka-Aljehin je imao klauzulu za nerješen na 5-5. Da, Aljehin je morao pobijediti 6-4 da bi uzeo titulu, isto kao što sam predložio za moj meč. Dakle, nemaš pojma o čemu pričaš uopšte po ovom pitanju.
I Rusi takođe prave veliku galamu oko ove klauzule za nerješen meč, iako su dobro upoznati sa činjenicama iz svojih vlastitih knjiga. Ipak, prave kao da ja tražim nenadmašnu prednost! (Pogledaj stranicu 18 u „Deset šampiona sveta“, Moskva 1972, na ruskom za Kapablanka-Aljehin pravilnik — fotokopija je priložena).
Za kraj, želio bih da odgovorim na posljednju ludu glasinu koju Rusi glasno šire — naime, da je 1971. godine, kada je FIDE promenio sistem mečeva na prvog igrača koji pobedi u šest partija (bez klauzule za remi, koja je stupila na snagu 1975), to bio moj prijedlog i na moj zahtev. To je potpuno neistina. Takođe sam predložio sistem deset pobjeda u to vrijeme, i zapravo sam predložio da taj sistem stupi na snagu već za meč za titulu 1972. godine! Ja sam odgovoran za ono što sam rekao gospodinu Edmondsonu (američkom predstavniku u FIDE), ali ne za kompromis koji su on i FIDE dogovorili bez mog odobrenja, pa čak i bez mog znanja. Ovo su činjenice — ako je neko zainteresovan za njih.
-Kraj-
-Ovo je samo dio knjige prenesen u ovom serijalu-