
2003 New in Chess Alkmaar
(65. nastavak)
Ali hoće li biti bliže onome što će ga sutra zamijeniti?
Možda je upravo ta ljubav prema učenju ono što objašnjava Timmanovo opsežno znanje završnica. Nemoguće je zamisliti da izgubi završnicu topa protiv topa i lovca ili da ne pobijedi s damom protiv topa. Ali, on takođe poznaje brojne rijetke završnice. Tako je, na primjer, na Međuzonskom turniru u Rio de Janeiru 1979. godine pobijedio u završnici protiv Velimirovića, što je otvorilo novu stranicu u teoriji završnica.
Timman odlično vlada glavnim evropskim jezicima. Kao i kod većine ljudi u Holandiji, njegov najjači jezik je engleski, zatim njemački, pa francuski.
Kada je imao četrnaest godina, njegov otac, koji je bio na kongresu u Moskvi, donio mu je Romanovskog „Središnjice“. Kada je otkrio da su gotovo svi šahovski termini na ruskom identični onima na njemačkom, odmah je pokušao da ga čita. Čitanje ruske šahovske literature i dalje mu ne predstavlja veliki problem, a dok je slušao dijalog između Petrosjana i Balašova u Rio de Janeiru na Međuzonskom turniru nakon prekida svoje partije protiv Balašova, Timman je sve razumio, iako mu to nije pomoglo da spasi partiju koja je bila prekinuta u izgubljenoj poziciji. Godine 1973. dao sam Timmanu i Bohmu nekoliko lekcija iz ruskog jezika: dvojica prijatelja pripremala su se za put u Lenjingrad na Međuzonski turnir. Lekcije su dale određene rezultate: kada su stigli u press centar turnira, sve prisutne su svečano pozdravili na ruskom jeziku. Međutim, kada je neko odlučio iskoristiti priliku da razgovara s strancem bez prevodioca i obratio se HansuBohmu s podužim monologom, Bohm ga je, nakon pažljivog slušanja, upitao na besprijekornom ruskom: „Izvinjavam se?“ Osoba je odmah nastavila s još dužim objašnjenjima, da bi opet dobila isti odgovor…
Tokom svojih dugih šetnji, prijatelji su često nailazili na statue osobe po kojoj je grad tada bio nazvan, a svaki put Bohm bi pitao: „Ko je ovo? Ko je ovo? Solženjicin?“ Međutim, iz nekog razloga prolaznici bi samo ubrzavali korak i žurili dalje, ne odgovarajući.
Nakon završetka škole, Jan je dobio na poklon „Rusku biblioteku“ i pročitao skoro sva djela Dostojevskog – „Jedino za šta nisam našao vremena bile su Demoni“ – kao i djela Turgenjeva. Pročitao je i Oblomova, knjigu koja je veoma popularna na Zapadu, i plakao kada je Ilja Iljič umro. Po savjetu svog profesora grčkog jezika, pročitao je i Babelja, a heroje Odese još uvijek pamti.
Jan je bio u Rusiji sedamnaest puta; mnoge navike u toj zemlji odgovaraju mu, iako se strancima često prikazuju u uljepšanom i teatralnom obliku. U njegovom karakteru prisutni su elementi ruskog mentaliteta, poput „nadanja najboljem“, a još više poznata formula „sve će biti u redu“.
Njegova fotografija pojavila se na naslovnim stranicama novina 1974. godine, ali ne zbog šahovskih uspjeha. Neotvorene koverte vojnih vlasti, adresirane na Jana Timmana, gomilale su se na njegovom stolu, sve dok vojna policija konačno nije došla da uhapsi mladog velemajstora zbog ignorisanja poziva u vojsku. Poslali su ga u vojni zatvor, gdje je proveo deset dana. „Nije bilo tako loše“, prisjećao se kasnije. „Osim ranog buđenja i jednako ranog gašenja svjetla. Inače, mogao sam dugo izdržati u svojoj ćeliji: sto, stolica, šahovski set, knjige i povremene šetnje. Šta mi je više trebalo…“
Srećem Jana u kafiću na Leidsepleinu, u samom centru Amsterdama.
Gotovo trideset godina ranije, živio je samo nekoliko koraka odavde, u sobi na spratu s velikim posterom Che Guevare iznad kreveta. U sobi se nalazio drveni sto prekriven čašama za vino i šahovskom tablom, na kojoj je pozicija još uvijek nosila tragove neke noćne analize. Tu su bile gomile šahovskih časopisa, nekoliko listova papira ispisanih gustim rukopisom – počeci članaka za Schaakbulletin – pozivnica za turnir u Jugoslaviji, ostaci jučerašnje večere, pismo od djevojke koja je igrala protiv njega na simultanci u Groningenu – u plavom džemperu s motivima irvasa, za slučaj da je zaboravio – i bilteni s turnira u Španiji, s kojeg se vratio prethodne sedmice.
Pored svega toga ležala je novčanica od pet guldena i nešto sitnog novca, a novinar iz lokalnih novina, koji je došao kod Jana na intervju, odmah ga je upitao: „Je li to ono što si juče uspio osvojiti u kafiću?“
-Nastaviće se-