Mihail BOTVINIK: Portreti – Anatolij Karpov (19.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Anatolij KARPOV

PUT DO ŠAHOVSKOG OLIMPA

Ovaj meč je razjasnio situaciju na šahovskom Olimpu. Bar za one koji su željeli da vide pravo stanje stvari. Ljubitelji šaha priznali su uspjeh Karpova, ali sada je sve zanimalo sljedeće pitanje: hoće li on pobijediti i Korčnoja? Jer, Korčnoj je još lakše pobijedio Petrosjana nego što je Karpov pobijedio Spaskog!

„Ne brinite,“ govorio sam ljubiteljima šaha, „nije Karpov pobijedio Polugajevskog i Spaskog da bi izgubio od Korčnoja…“

Karpov je pobijedio i ovaj meč, ali „borba je imala drugačiji karakter nego u meču sa Spaskim. Ovog puta Karpov je igrao mnogo pažljivije. On je po mogućnosti izbjegavao rizik. Zaista, meč sa Spaskim bio je svojevrsni skok u nepoznato (ranije Karpov nije imao takvih uspjeha). Igrajući protiv Korčnoja, Karpov je već osjećao svoju snagu, morao je pobijediti meč, i to samo! To se naročito osjetilo kada je, nakon šeste partije, prednost iznosila već dva poena. Tada Karpov nije izbjegavao da bijelim figurama igra remi , morao je pokazati izuzetnu izdržljivost u odbrani (npr. u 11. i 13. partiji). Kada je Korčni izgubio treći put (17. partija), za meč bi se uopšte izgubio svaki interes, da se nisu pojavile novi okolnosti, posle kojih je borba ponovo postala izuzetno žestoka.
Karpovu je bilo samo 23 godine, i nije mogao  da bude bez mana. Jedna od njih je očigledna — Karpov. Mladi velemajstor treba posvetiti više pažnje svom fizičkom stanju. Čitav dnevni režim, kako prije, tako i tokom, i posle takmičenja, treba biti usmjeren na to. Očigledno, toga još nije bilo, i nakon naporne 11. i 13. partije, Karpov nije uspio da povrati snagu. To se može primijetiti u 15. partiji, koju je odigrao sa manje samopouzdanja.

Druga njegova slabost je takođe očigledna — još uvijek nije potpuno ravnodušan prema „medenim turbama“ („voda i vatru“ je već prošao). Nakon svoje treće pobjede svi su hvalili igru mladog majstora; malo je osjetio vrtoglavicu, i izgubio je i poštovanje prema protivniku, i osjećaj opasnosti. I najjači aspekt Karpove sportske moći nestao je.

Postoji i treći zadatak koji Karpov mora još riješiti: razvoj svojih istraživačkih sposobnosti. Na kraju meča osjetili su se relativno skromni resursi njegovog arsenala otvaranja. Na kraju 21. partije rezultat je bio 3 : 2. I tada — odajmo priznanje mladom velemajstoru — Karpov je uspio da kompenzira svoje slabosti i zadrži pobjednički rezultat na finišu. Dakle, jake strane Karpova — sposobnost samoprogramiranja, osjećaj opasnosti, procjena varijanti i poziciono majstorstvo (umijeće stvaranja dominacije na tabli) — omogućile su mu da pređe pet kvalifikacionih barijera. Ali Karpov mora da nastavi sa radom. On treba da se sjeti da sada pripada ne samo sebi, već šahovskom svijetu, koji treba šahiste sa velikom snagom i sposobnošću da tu snagu zadrže tokom dužeg vremenskog perioda.

Izgraditi takvog šahistu je složen posao. Može se nadati da će Karpov uzeti u obzir tragično iskustvo visoko talentovanih velemajstora koji su prerano oslabili (u šahovskom smislu).

Za V. Korčnoja, ovo je bio vjerovatno najveći uspjeh u njegovom šahovskom životu. On se pokazao kao pravi borac — nije izgubio snagu, iako je već kročio u petu deceniju života.

Na šta su odmah nakon pobede Karpova mogli da se nadaju sovjetski šahisti?

Prije svega, na to da će Fišer biti u stanju da igra meč i da igra punim intenzitetom. To je upravo bilo ono što bi bilo korisno Karpovu za dalje usavršavanje svog majstorstva.

Međutim, ovdje ne možemo da ne pomenemo težak položaj koji se poslednjih godina stvorio u šahovskom svijetu.Od 1886. godine, od meča Štajnic — Cukertort, pa sve do smrti Aljehina 1946. godine, sve je bilo jednostavno — šahovski svet je bio poput feudalnog društva: na čelu je bio kralj (šampion) i krupni feudalci (velemajstori), sa kojima je kralj dogovarao zakone šahovske države, koji su se svodili na jedno — kako organizovati mečeve za svjetskog šampiona.

Godine 1924. obični šahisti su organizovali svoj parlament (FIDE), ali kralj nije priznao nikakvu zakonodavnu moć tog parlamenta. Kada je jednog dana kralj umro, a umro je neporažen, parlament je proglasio svoju vlast, koja je bila priznata od svih šahista — šahovski svijet je stekao demokratiju!

Morao je da se sastavi novi i pravedan ustav  šahovske države. Naravno, on (kao i svaki ustav) treba da bude stabilan. Takva ustav je usvojen 1949. godine na kongresu u Parizu. U njegovom formiranju veliku ulogu su imali sovjetski šahisti, čija je snaga bila priznata u čitavom svijetu. Glavni principi ustava su bili sledeći:

1.Svake tri godine šahovski svijet mora da bude svjedok meča za šampionsku titulu (meč ima ne samo sportsko, već i kreativno značenje. Preskakanje trogodišnjeg roka ne bi bilo dozvoljeno, jer bi to naškodilo razvoju šaha).

2.Meč se igra do postizanja pobjede u 24 partije, a šampion ima jedno prednost: pri rezultatu 12 : 12, on zadržava svoju titulu. (Broj partija je bio ograničen, jer majstor može da odigra punim intenzitetom samo oko 20 partija. Povećanje broja partija je neizbježno povezano sa smanjenjem kreativnog nivoa meča).

3.U slučaju bolesti učesnik može tri puta da se ne pojavi na partiji. Ako učesnik oboli prije meča, rok za meč može biti pomjeren do 6 mjeseci (dok je učesnik bolestan).

4.Poraženi šampion ima pravo na revanš (ovo tradicionalno pravo postalo je naročito potrebno, jer šampion može da izgubi titulu zbog bolesti).

5.Meč treba da se odigra u zemlji sa povoljnim klimatskim uslovima i u najpovoljnijem godišnjem dobu.

6.Nagradni fond je fiksiran (on je bio definisan tako da bilo koja poznata šahovska zemlja može da postane organizator meča). Gotovo odmah nakon 1949. godine na ova pravila je počela da se vrši napad, ali bez većeg uspjeha. Nesuglasice su izazvane činjenicom da su sovjetski šahisti čvrsto držali šampionsku titulu; naši protivnici na šahovskoj tabli su naivno vjerovali da ova pravedna pravila imaju neki skriveni smisao koji je koristan sovjetskim šahistima, ali samo zato što su „korisna“ za najjače. Ta pravila su bila korisna mladim talentima kada su se uspinjali na šahovski Olimp. Do 1972. godine, ovaj ustav šahovske države je uglavnom ostao  na snazi, ali je onda brzo postala samo komadić papira. Sada, ako vjerujemo svemu što piše zapadna štampa, meč sa Fišerom je moguć samo u zemlji koja ima američku vojnu bazu. Upravo takve zemlje su određivale nagradne fondove, koji su u 1972. godini premašili fiksirani fond prethodnih pravila za desetine (u 1972. godini) i stotine puta (u 1975. godini)!

Neki kažu: pa dobro, konačno će šampioni šahisti dobijati dostojne nagrade za svoj rad. Šta je tu loše?

Loše je to što majstor, saznajući kolika ga čeka neobično velika nagrada, gubi kreativnu motivaciju. Tokom takmičenja, majstor treba da služi samo šahu, a sve ostalo da obavlja automatski, po standardu. Nagrada može biti bilo kakva, ali mora biti standardizovana.

Možda je u 1972. godini Spaski igrao ispod svojih mogućnosti baš zbog toga! I u sličnom položaju može se naći bilo koji učesnik meča za šampiona svijeta.

Ali tada se nameće prigovor: zašto ogromna nagrada ne utiče na Fišera? Jer su uslovi za protivnike isti…

Šta se zapravo desilo?

Desilo se to da je sa pojavom Fišera istovremeno došlo i do nekih tajnih sila koje su uz pomoć novca (odnosno, nagradnog fonda) počele da upravljaju šahovskim svijetom.

Čak i ako su učesnici u jednakim uslovima, teorija jednakih mogućnosti ovde nije na mjestu. Ako, na primjer, prisilimo oba partnera da igraju ne sjedeći, već stojeći, ko će pobijediti? Nije nužno da pobjedio onaj koji bi pobijedio u normalnim uslovima! Takođe, pozicija Fišera i njegovog protivnika samo na prvi pogled djeluje ista. Amerikanci se od malih nogu navikavaju na veliki biznis…

Da bi se uvele velike pare, bilo je potrebno i pomaganje predsjednika FIDE. Sve to je bilo zgodno raditi kada je nastao haos. Vjerovatno zato je 1972. godine, u kritičnom trenutku pregovora o meču, predsjednik… nestao! Nažalost, to je isto učinio gospodin Eve (u manjoj meri) i 1975. godine.

Nadamo se da će sada biti eliminisan upad tajnih sila u kreativni svijet šaha.

Veliki majstori i FIDE već imaju mnogo briga. Još uvek šahovski majstori nemaju odgovarajuća prava, nemaju svoju kreativnu organizaciju. Sve ovo nije novo. U štampi se više puta diskutovalo o dostojnom nagrađivanju šahista za njihov kreativni rad, o zaštiti i normiranju rada velikih majstora, o standardizaciji figura, tabli, časovnika, prostora za igru i drugim pitanjima.

U svoje vrijeme, Lasker je zagovarao osnivanje FIDE, pisao je da će «…mladi majstori… postići ujedinjenje šahovskog svijeta u aktivnu organizaciju». Sada FIDE postoji, ali, kao što čitaoci mogu pretpostaviti, Lasker sigurno ne bi bio zadovoljan njenim radom.

Šah u sebi spaja sportski (rezultat partije) i kreativni (sadržaj partije) elemente. Lasker je šah smatrao punopravnom oblasti ljudske kreativne djelatnosti. Zbog toga je došao do zaključka da je potrebno uvesti autorska prava majstora na tekst odigrane partije. Pisao je da je šahovska partija «proizvod kreativnosti dvije velike ličnosti». Međutim, Lasker nije mogao promijeniti zakon o autorskom pravu i pokušao je zaštititi svoja autorska prava tokom meča 1921. godine.

«…Putem dugih pregovora sa Kapablankom», pisao je Lasker, «dogovorio sam da partije meča ostanu naša imovina…». Dalje je napomenuo da ovo dogovoreno pravilo nije bilo ispoštovano.

Ali da je prijedlog velikog šahiste iz prošlosti bio prihvaćen, zar majstori ne bi pridavali veći značaj kreativnom sadržaju svojih partija?

Da, stanje u šahovskom svijetu treba promjena.

Robert Fišer, nakon što je osvojio titulu šampiona u Rejkjaviku, ogradio se od šahovskog svijeta kineskim zidom. Kao šampion, nije odigrao nijednu partiju, nije objavio nijednu analizu, nijedan članak. U oktobru 1973. godine šahisti su ga posljednji put vidjeli kada je kao posmatrač posjetio međunarodni turnir na Filipinima. Od tada Fišer je nestao, izgubio je neposredni kontakt sa šahovskim svijetom. U njegovo ime djelovao je gospodin Edmondson. Nema osnova da se smatra da Edmondson nije imao ovlašćenje da predstavlja Fišera, ali takođe nema osnova ni da se tvrdi da su ta ovlašćenja zaista postojala. Šahovski svijet je vjerovao u fenomenalnu moć Fišera, a FIDE je udovoljila svim zahtjevima Edmondsona, koji je tvrdio da su to zahtjevi šampiona.

Edmondson je insistirao na promjeni pravila meča, koja su bila prihvaćena 1974. godine u Nici. Stvorena situacija je razmatrana decembra 1974. godine na sastanku biroa FIDE u Maleziji. Odluke kongresa u Nici su potvrđene. Tada je u martu 1975. godine sazvan vanredni kongres u Bergenu-an-Zee (Holandija). Situacija je bila kritična, pretpostavljalo se da će većina delegata podržati nove promjene pravila.

Ali «tajne» sile — prvi put od 1972. godine — doživjele su iznenađujući poraz. Uglavnom, šahovska Evropa — uporište i dom savremenog šaha — odbranila se: u cijelosti, američki zahtjevi nisu prihvaćeni. Nakon kongresa, Edmondson je pokušao ponovo da apeluje na biro FIDE, ali ni to nije bilo uspješno.

Ove odluke kongresa u Holandiji dovele su do brzog razrješenja. Istina, ništa nije sprečavalo Fišera da pristane na igru prema odobrenim uslovima — odustati od igre nikada nije kasno. Međutim, Fišer nije odgovorio na zahtjev FIDE: rok je istekao 1. aprila 1975. godine u 24 sata po srednjoevropskom vremenu. Zbog izbjegavanja borbe Fišer je lišen titule, a Karpov je proglašen svjetskim šampionom.

Kongres u Bergenu-an-Zee je svjetlost nade u današnjem nemirnom šahovskom vremenu. Njegove odluke govore da više nije moguće bez posljedica zanemariti zajedničke interese u korist egoističnih interesa. Ali ove odluke su samo prvi korak, za njima moraju uslijediti druge koji će dovesti do pravednog poretka u šahovskom svijetu.

Naravno, i šahovski svijet, i Karpov žale zbog toga što meč 1975. godine nije održan. Međutim, žaljenje se ne smije ograničiti samo na to: FIDE je dužna obavijestiti šahiste čitavog svijeta šta se desilo sa Robertom Fišerom. Kao svaki veliki šahista, Fišer pripada čitavom svijetu. Šahisti imaju pravo na kontakt sa borcem koji je ranije izazivao toliko simpatija svojom neustrašivom igrom! Možda će kalifornijski «zatvorenik» još promijeniti svoje povlačenje u duele za šahovskom tablom?

13.Дорога на шахматный Олимп. Три матча Анатолия Карпова.
М., «Молодая гвардия», 1975.

-Nastaviće se tekstom o Kasparovu-