Mihail BOTVINIK: Portreti – Anatolij Karpov (17.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Anatolij KARPOV

PUT DO ŠAHOVSKOG OLIMPA

Anatolij Karpov je morao da odigra tri meča – protiv L. Polugajevskog, B. Spaskog i V. Korčnoja – kako bi stekao pravo da učestvuje u odlučujućoj borbi za titulu svjetskog prvaka; a zatim, zbog odbijanja R. Fišera da brani titulu, postao je novi, dvanaesti svjetski šampion.

Njegov zadatak nije bio lak: dok je Fišer 1971. godine u tri kvalifikaciona meča odigrao 21 partiju, Spaski 1965. – 29, a 1968. – 26 partija, Karpov je odigrao čak 43 partije!

Prema pravilima FIDE, u periodu od 1965. do 1971. godine maksimalni broj partija u tri meča mogao je biti 32, a od 1974. godine – 60.

A i protivnici su mu bili daleko većeg kalibra. Istina, Polugajevski je prvi put učestvovao na  turniru kandidata, ali Spaski je dva puta pobjeđivao na takvim takmičenjima i jednom bio svjetski prvak, dok je Korčnoj bio višestruki učesnik turnira kandidata i drugi put finalista.

Pokušajmo preciznije da ocijenimo ove šahovske borce. Još 1939. godine predložio sam da se snaga šahiste određuje prema četiri kriterijuma.

Prvi od njih je šahovski talenat. Bez specifičnog šahovskog talenta ne može se postati vrhunski šahista (istina, ako vjerujemo Emanuelu Laskeru, prva se kategorija ipak može dobiti). Ovom kriterijumu u različitoj mjeri (a i njihovi talenti su različitog tipa) zadovoljavaju sva trojica Karpovljevih protivnika iz mečeva.

Drugi kriterijum je karakter. I to ne samo sportski karakter, koji se obično povezuje s voljom za pobjedom, izdržljivošću u odbrani, sportskom lukavošću i sposobnošću da se pronikne u psihologiju protivnika.

Ništa manje značajnu ulogu ima i to kako šahovski velemajstor upravlja sobom kada nije za šahovskom tablom, kada je van takmičenja.

Zaista, životni režim majstora nema mnogo zajedničkog sa sportskim karakterom. Da li šahista spava noću ili vodi lagodan život pa ustaje tek oko podne, bavi li se fiskulturom ili igra karte, čuva li radnu sposobnost svog nervnog sistema ili zloupotrebljava alkohol – sve to zavisi od ljudskog karaktera, od vaspitanja i samovaspitanja.

Da li je šahista kritičan prema svom stvaralaštvu (i prema sebi samom) ili je spreman da prihvati svakog laskavca, da li je sitničav ili umije da prepozna suštinu (sa stanovišta sopstvenog usavršavanja), da li su mu šahovska dostignuća na prvom mjestu ili mu je materijalna strana života važnija – i to sve zavisi od ljudskih osobina šahiste. Koliko je samo velikih talenata propalo iz prostog razloga što su njihovi nosioci bili sitni ljudi…

Pošto je ova tema osjetljiva, nećemo je dalje razrađivati. Ali, kako se kaže, „bajka je laž, ali u njoj ima nagovještaj, pametnima pouka“… Što se tiče sportskog karaktera ove trojice šahovskih velikana, o njemu vrijedi posebno govoriti.
U najmanje povoljnom svjetlu ovdje se prikazuje L. Polugajevski – nedovoljno je pronicljiv kao sportista i, vjerovatno, zbog toga su mu mečevi teži od turnira, dok su mu kvalifikaciona takmičenja naročito neprijatna, jer upravo tu treba pokazati one sportske osobine o kojima je već bilo riječi.

B. Spaski posjeduje izvanredan sportski karakter – nikada ne klone duhom, na njega ne utiču slučajni porazi, umije da se u ključnom trenutku potpuno koncentriše (u svakom slučaju, tako je ranije bilo…).

V. Korčnoj ne umije da upravlja sobom tako dobro kao bivši svjetski šampion. Kao sportista je direktniji, ali ipak dovoljno jak.

Treći faktor je – zdravlje. Iako je šah intelektualna igra, on je ujedno i iscrpljujući rad, a šahista mora biti sposoban da izdrži velika opterećenja. Kakva su ta opterećenja, može se objasniti sljedećim primjerom: u maju 1961. godine moja 20. partija revanš meča za titulu svjetskog prvaka protiv Talja bila je prekinuta posle pet sati igre u vrlo teškoj poziciji za mene. Slijedila je neprospavana noć – morao sam pronaći način da izvučem remi; uspio sam da odspavam svega dva sata prije nastavka partije. Moj protivnik nije pronašao  nastavak koji dobija tokom analize, pa sam imao priliku da remizira. Međutim, umor je učinio svoje, pomiješao sam pripremljene varijante i opet se našao na ivici poraza. Posle  šest sati nastavka igre, opšte mišljenje je bilo da je moja pozicija beznadežna. Još jedna neprospavana noć (ovaj put nijesam ni oka sklopio) i još četiri sata igre. Na kraju – remi. Može li čovjek da izdrži takav napor ako nije pravi šahista? Teško. I Polugajevski, i Spaski, i Korčnoj sposobni su za takva naprezanja.

I na kraju, četvrti faktor je – specijalna priprema. Poslije djelovanja Štajnica i Čigorina, Em. Laskera i Rubinštajna, Nimcoviča i Aljehina, Ragozina i Boleslavskog, postalo je jasno koliko je specijalna priprema važna i čemu ona služi. Svakom velemajstoru korisno je da posjeduje sopstvenu teoriju otvaranja, koju samo on poznaje – teoriju koja je usko povezana sa planovima igre u središnjici partije.

To je izuzetno korisno, ali – nažalost – nisu svi sposobni za takve poduhvate, a ni svaki šahista ne pokušava da razvija sopstvenu teoriju. Da bi bio uspješan u ovoj oblasti, majstor ne treba da posjeduje samo radnu etiku, već i istraživački talenat. Kada se pojavi veliki talenat, on indirektno utiče na kreativnost drugih velemajstora; proučavajući njegove partije, drugi igrači saznaju u kojim oblastima šahovske teorije treba raditi, i tada u šahu preovladava istraživački pristup. Ako nema takvog vodećeg istraživača, tada dominira praktični pristup.

Ali čak i ako u posljednje vrijeme prevladava praktičnost, to ne znači da velemajstori mogu mirno da spavaju – rad je i dalje neophodan, a specijalna priprema je nezaobilazna.

U tom pogledu, Korčnoj ima očiglednu prednost u odnosu na Spaskog, pa čak i na Polugajevskog. Ipak, smatram da čak ni Korčnoj nije dostigao onaj nivo u ovoj oblasti koji je mogao. Suština je u tome da majstor može biti siguran u svoje analitičke vještine samo ako provjerava svoje analize. A provjera je moguća jedino kroz kritiku objavljenih radova od strane čitalaca. Ako čitaoci šahovskih časopisa ćute – znači da je majstor naučio da analizira; ako čitaoci pronalaze „rupe“ u analizama – majstor još uvijek mora da usavršava svoju analitičku vještinu.

Protivnici Karpova, osim Polugajevskog, gotovo da nisu objavljivali istraživačke radove. Dakle, moguće je da nisu dostigli svoje pune granice u oblasti šahovske analize.

Sada, nakon što smo ocijenili snagu Karpovljevih protivnika prema sva četiri kriterijuma, čitalac može jasnije da zamisli kakvu je prepreku mladi velemajstor morao da prevaziđe u tim mečevima…

13.Дорога на шахматный Олимп. Три матча Анатолия Карпова.
М., «Молодая гвардия», 1975.

-Nastaviće se-