Velemajstor Saša Martinović: Šah kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama (7.nastavak)

ŠAH KAO IZVANNASTAVNA AKTIVNOST U OSNOVNIM ŠKOLAMA


Diplomski rad
Saša Martinović
Zagreb, 2018.

Kritika na istraživanja vezana za prednosti šaha
Iako prikazana istraživanja pokazuju prednosti koje igranje šaha pruža i u drugim sferama života, postoje i oni koji su skeptični prema kvaliteti tih istraživanja. Najpoznatiji rad na tu temu napisali su Gobet i Campitelli (2006). Oni pojašnjavaju da općenito treba biti oprezan pri tvrdnjama da bavljenje jednom aktivnosti pridonosi kognitivnom razvoju u drugim sferama. Kao primjer navode da se ranije tradicionalno smatralo da učenje latinskog jezika ili geometrije, znatno pomaže kognitivnom razvoju čovjeka općenito. Međutim, kad se ta teza počela znanstveno provjeravati početkom 20. st., rezultati su bili podijeljeni. Stoga Gobet i Campitelli (2006) smatraju da svakom istraživanju treba pristupiti kritički i pronaći eventualne manjkavosti. Tako su se odlučili na kritičku metaanalizu istraživanja koja se bave šahom. Prije početka svoje metaanalize, naveli su skicu svega što bi savršeno istraživanje trebalo sadržavati. Ti uvjeti su sljedeći:

  1. nasumična podjela sudionika istraživanja u različite grupe, odnosno slučajan uzorak (osim postojanja opravdanog razloga)
  2. provođenja inicijalnog testa koji će jamčiti da nema početne razlike među grupama
  3. provođenje završnog testa koji će utvrditi do kakvih je promjena došlo tijekom procesa
  4. postojanje jedne eksperimentalne grupe i dvije kontrolne grupe (u kojoj jedna miruje, a druga ima alternativnu aktivnost), kako bi se eliminirala mogućnost placebo efekta
  5. sudjelovanje više ljudi koji će provoditi testiranja i samo istraživanje, kako bi se izbjeglo da voditelj programa bude i ispitivač i provoditelj testiranja
  6. nitko od ispitivača i sudionika ne smije znati prirodu i svrhu istraživanja, kako to ne bi utjecalo na rezultate
    Autori su nakon ovih postavljanja ovih uvjeta, odlučili analizirati neka od najpopularnijih istraživanja na temu šaha. Rezultat te metaanalize prikazan je u tablici 1.

    Tablica 1 Rezultati metaanalize (Gobet i Campitelli, 2006)

U prvom stupcu prikazano je šest istraživanja koje smo u ovom radu ranije prikazali, a u prvom redu autori navode idealne uvjete istraživanja. Prema tome se lako može izdvojiti prigovor koji je zajednički svim ovim istraživanjima, a to je postojanje samo jedne kontrolne grupe, bez druge koja bi isključivala mogućnost placebo efekta. Osim toga, Chrisitaenovom (1976) istraživanju se zamjera što u njemu nije bilo predtestiranja pa se ne može sa sigurnošću znati je li eksperimentalnoj skupini doista šah pomogao da bolje riješe Piagetove testove kognitivnog razvoja ili su ti učenici i prije šahovske poduke bili bolji od kontrolne grupe. Valja istaknuti i da od šest odabranih istraživanja, jedino Christiaen (1976) i Frank (1978) zadovoljavaju uvjet idealnog istraživanja po kriteriju slučajnog uzorka. To Gobet i Campitelli (2006) u ovom slučaju ne smatraju tolikim propustom jer se slažu da nije jednostavno slučajno odabrati koji će učenik učiti igrati, a koji ne, budući da velik utjecaj na to ima motivacija samih učenika, ali i situacija u kojoj neki učenici već pohađaju šahovske aktivnosti, a neki ne.
Gobet i Campitelli (2006) na kraju ističu da im cilj nije obeshrabriti promotore šaha u školama, nego potaknuti objektivni umjesto entuzijastičkog pristupa istraživanjima. Priznaju da ima i mnogo besprijekorno provedenih istraživanja, a da su ovih šest izdvojili kako bi ukazali na moguće pogreške koje bi trebali izbjegavati budući istraživači na ovom području. To nikako ne znači da je ovih šest istraživanja bezvrijedno, nego da im kvaliteta može biti na još većoj razini. Sukladno svemu tome, autori izdvajaju četiri savjeta budućim istraživačima:

Istraživači moraju izbjegavati selektivno interpretiranje rezultata istraživanja i biti maksimalno objektivni.
Na kraju poglavlja možemo donijeti različite zaključke o prednostima šaha. Praktičari koji godinama poučavaju djecu šahu i prate ih u šahovskom razvoju, jednoglasno jamče za njegove mnogobrojne dobrobiti. U osnovna načela moderne pedagogije, šah se kao odgojno-obrazovno sredstvo također savršeno uklapa. Šah sam po sebi traži aktivnost učenika, koji je tako glavni subjekt svog razvoja, a šahovski učitelj je tu tek da ga po potrebi usmjeri. Ipak, uključimo li u sve to strogi znanstveni sud, moguće je naći određene manjkavosti nekih istraživanja vezanih za ovu temu. No, smatramo da te kritike treba uzeti kao poticaj za daljnja istraživanja koja doista mogu biti kvalitetnija. No, bez obzira na nedostatke nekih istraživanja, teško je poreći dobrobiti šaha koje su uočene na empirijskoj razini. Tako je potpuno jasno da šah pomaže u razvoju kreativnosti, fleksibilnosti, matematičkih i čitalačkih vještina te sposobnostima rješavanja problema. Neka istraživanja pokazala su čak i povezanost bavljenja šahom i opće inteligencije, dok istraživanja koja povezuju šah s boljim pamćenjem, pokazuju podijeljene rezultate.

Pitanje utjecaja šaha na općeniti kognitivni razvoj treba što više istraživati i to prema uvjetima koji su navedeni za ostvarivanje idealnog eksperimenta.

Važni činitelji poput placebo efekta ili utjecaja subjekata na rezultate istraživanja bi trebali biti bolje kontrolirani.

Istraživanja bi trebala dostići visoku razinu kvalitete i biti objavljena u što više uglednih znanstvenih časopisa iz područja pedagogije i psihologije.

Uzevši u obzir sve navedeno, šah u svakom slučaju zaslužuje svoje mjesto u školama diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Mnoge ga hrvatske škole već koriste u obliku izvannastavne aktivnosti, a nadamo se da će u budućnosti broj takvih škola rasti.

  1. Izvannastavne aktivnosti
    „Cilj je odgoja oblikovanje karaktera“ Herbert Spencer

    4.1. Izvannastavne aktivnosti kao oblik učinkovitog korištenja slobodnog vremena

    Slobodno vrijeme
    Mnoštvo je različitih definicija slobodnog vremena pa ćemo izdvojiti tek nekoliko značajnijih. Za Dumazediera (1972) slobodno je vrijeme vrijeme izvan radnih obveza, obiteljskih dužnosti i fizioloških potreba, odnosno vrijeme koje pojedincu ostaje za njegovo slobodno i samostalno odlučivanje i opredjeljivanje čime će se baviti. Martinić (1987) ga je definirala kao vrijeme u kojem je isključena radna uloga te se pojedinac ne ponaša niti ne osjeća kao nositelj određene uloge, već kao pravi ili istinski „ja“, odnosno kao ličnost, a ne dio ličnosti. Naposljetku, Previšić (2000) slobodno vrijeme opisuje kao prostor i mogućnost interakcije u procesima individualizacije, socijalizacije i inkulturacije, dakle prostor samoaktualizacije i ostvarenja osobnosti.
    Već iz svega navedenoga se daje naslutiti ogroman pedagoški potencijal koji slobodno vrijeme krije u sebi. Janković (1973) njegovu odgojno-obrazovnu funkciju vidi kroz mogućnost kompletiranja ličnosti, pozitivan utjecaj na zdravlje, fizički i mentalni razvoj, oblikovanje karaktera, kreativnosti i bogatiji život. Važnost svrsishodnog korištenja slobodnog vremena prepoznata je i u odgojno-obrazovnim sustavima diljem svijeta. Stoga škole i van nastave pokušavaju ponuditi učenicima što širi izbor mogućnosti za učinkovito korištenje slobodnog vremena. Aktivnosti tog tipa nazivamo izvannastavnim aktivnostima.

    Izvannastavne aktivnosti
    Prema pojmovniku, odnosno 2. članku Državnog pedagoškog standarda „izvannastavna aktivnost je oblik aktivnosti koji škola planira, programira, organizira i realizira, a u koju se učenik samostalno, neobvezno i dobrovoljno uključuje“ (Narodne novine, 2008a). Previšić (1987) izvannastavne aktivnosti definira kao odgojno planirane djelatnosti koje omogućuju svestrano potvrđivanje učenikove ličnosti, a učitelju daju mogućnost proširenog obrazovnog utjecaja. Pritom naglašava da je uključivanje učenika u njih obično zakonski regulirano. „Svrha je izvannastavnih aktivnosti da potiču učenike na stvaralaštvo, stjecanje znanja i umijeća prema njihovim individualnim interesima i sposobnostima.“ (Šiljković i sur., 2007, 138)

    S obzirom na količinu obveza te preopterećenosti sadržajima, provjerama i ocjenjivanjem koju učenici osjećaju u redovnoj nastavi, izvannastavne aktivnosti mogu pružiti učenicima prijeko potrebno osvježenje. Činjenica da je učenik slobodan sam izabrati izvannastavnu aktivnost koja ga zanima već je velika prednost i jamstvo motiviranosti učenika, a pedagoški dobro osmišljena takva aktivnost može imati trajne pogodnosti za razvoj učenikove ličnosti. Osim slobodnog izbora, izvannastavne aktivnosti karakteriziraju i posebno formirane skupine učenika različitih razreda i dobi. Veže ih interes za odabranu aktivnost, a rad u tim aktivnostima provodi se u njihovo slobodno vrijeme i izvan nastave. U pravilu, program rada nije tako strogo definiran kao što je u redovnoj nastavi te se u njima iskazuje veća demokratičnost učenika u izboru aktivnosti. (Puževski, 2002)
    Mlinarević i Brust (2009) kao preduvjete za kvalitetno pedagoški osmišljene izvannastavne aktivnosti navode potporu voditelju izvannastavne aktivnosti od strane školske uprave, samostalnost voditelja u izboru programa, uključenost učenika u aktivnosti te konstantno stručno usavršavanje voditelja za aktivnost koju organizira.

    -Nastaviće se-