Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Rođeni optimista- U povodu 50. rođendana Jana Timmana (61. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(61. nastavak)

Rođeni optimista

U povodu 50. rođendana Jana Timmana

Jan Timman pripada generaciji koja se može pohvaliti brojnim poznatim imenima. Rođen u ranim 1950-im, oni su dominirali turnirima 1970-ih i 1980-ih, a Jan Timman se sa ponosom može osvrnuti na prošlost: stajao je gotovo na vrhu ogromne šahovske piramide.

Igrao sam više partija protiv njega nego protiv bilo koga drugog na svijetu. Proveli smo više mjeseci zajedno u različitim gradovima i zemljama, igrajući na Olimpijadama, Evropskim prvenstvima i međunarodnim turnirima. Bio sam njegov kum kada se oženio. Već gotovo tri decenije živimo u Amsterdamu, a razdvaja nas samo petnaestominutna šetnja. To čini pisanje o njemu teško: kada se navikneš na nekog, nesvjesno prestaneš obraćati pažnju na njegove karakteristike, način govora, navike i specifičnosti, koje su mnogo uočljivije onima koji ga viđaju s vremena na vrijeme. Ipak, pokušaću.

Jan Hendrik Timman rođen je 14. decembra 1951. u Delftu, gdje mu je otac bio profesor matematike na univerzitetu. Njihov dom bio je vrlo otvoren, a to se odrazilo na vaspitanje djece, trojice sinova i kćeri, koji su odrasli bez ikakvih zabrana i ograničenja. Jan je imao osam godina kada mu je stariji brat Ton pokazao kako se igra šah. Do tada je Jan bio zainteresiran samo za igru dame, ali mu je Ton sada pokazao ovu drugu igru. Njegov brat je postao prilično dobar igrač – na nivou kandidata za majstora – ali je odustao od igre prije mnogo godina, dok je Jan postao juniorski šampion Holandije sa četrnaest godina i završio treći na Svjetskom omladinskom šampionatu godinu dana kasnije.

Tokom ovog perioda, Jan Timman je učio od šahovskog majstora Hansa Bouwmeestera. U to vreme u Holandiji nije postojao pojam šahovskog trenera, pa je Timman jednostavno svake subote išao u Bouwmeesterovu kuću, gdje su zajedno razmatrali klasike – Rubinsteinove završnice, Botvinnikove partije – i analizirali ih. Međutim, ovo nije bilo najvažnije: Bouwmeester je Timmanu učio kako da samostalno uči. Ovaj period trajao je godinu i po dana. Bouwmeester se sjeća da se Timman već tada odlikovao izuzetnim pozicionim osećajem, rijetkom sposobnošću za rad i ljubavlju prema analizi.

Nakon što je Jan završio školu, postavilo se pitanje: šta dalje? Njegovi roditelji su željeli da nastavi studije, pa je Timman upisao Fakultet matematike na Univerzitetu u Amsterdamu. Čak je odslušao nekoliko lekcija matematike, ali to mu je bilo dovoljno. Nekoliko godina kasnije, već kao velemajstor, Jan je rekao, nakon prerane smrti svog oca, da želi ponovo da se posveti studijama matematike – bez odustajanja od šaha. Međutim, ovo je vjerovatno bio trenutni izliv emocija: šah je već u potpunosti preuzeo njegov život.

Janove mlade godine poklopile su se sa vremenom hipija, Bitlsa i Rolling Stones-a, studentskih pobuna u Parizu i Amsterdamu, seksualne revolucije i potpune slobode. Sve ovo nije moglo a da ne utiče na šah, a holandski igrači imali su reputaciju najnepromišljenijih i ljudi sa najdužom kosom koji nisu obraćali apsolutno nikakvu pažnju na svoj izgled: iznošene farmerke, istrošene cipele i stare dukserice – to je bila njihova uniforma.

Prvi put sam vidio Jana u decembru 1972. godine u malom holandskom gradu Wageningenu, koji je tada bio sedište redakcije časopisa Schaakbulletin, prethodnika New In Chess Magazine, čiji je on sada glavni urednik. Bio je dobrog izgleda, vrlo mršav i bez brade, mladić sa kosom do ramena, u starim farmerkama i izlizanoj baršunastoj jakni. Upravo se vratio iz šahovskog raja tih vremena – Jugoslavije, gde se moglo igrati na turnirima gotovo tokom čitave godine.

Usprkos činjenici da je imao smjelost da puši i spretnо rolovao svoje cigarete, njegov izgled bio je prilično ženstven: sa sedamnaest godina, dok je igrao na turniru u Vilniusu, neko ga je smatrao za devojku i zamolio da pleše.

Karijera šahovskog profesionalca koju je izabrao Timman podrazumijevala je beskrajna putovanja u potrazi za turnirima i vječiti nedostatak novca, ali i život pun živahnosti, bezbrižnosti i avantura. Obično su bila trojica njih koji su putovali zajedno: Jan, Hans Bohm i – za volanom malog minibusa – njihov saputnik iz Roterdama, slabiji igrač, ali odan prijatelj i podržavalac obojice. Takođe su spavali u tom minibusu, mada su jednom, prije božićnog turnira u Stokholmu 1971. godine, bili upozoreni da je prognoza za hladan talas i da im preti opasnost od smrzavanja. Prijatelji su morali da prenoće u hotelu, ali kako bi mogli da plate za smeštaj, Jan je morao da osvoji prvu nagradu na turniru – što je i učinio, pobijedivši Browne-a u poslednjem kolu. Tada je bio u onim godinama kada vjetar sreće duva gotovo konstantno, ali za razliku od mnogih drugih, znao je kada i kako da podigne jedro. Međutim, za Timmana su novčane nagrade sa nagrađenih mjesta na turnirima, titula međunarodnog majstora, pobjeda na holandskom šampionatu ili čak titula velemajstora, bile dodatne pogodnosti koje su ga interesovale samo do određene tačke. Njegova glavna motivacija bila je težnja za napredovanjem, ljubav prema igri, želja da igra protiv imena koja je sretao samo na vrhunskim mjestima na najjačim turnirima na svijetu i odlučnost da stigne do samog vrha šaha.

-Nastaviće se-